Sandžak, Novi Pazar… Majo: Pili smo vodu sa brazde! Ožiljci života posred betona i asfalta – čaršija bez kaldrme
Sandžak, Novi Pazar: Ismail je svedok mnogih događaja u Jeni Pazaru. Kroz pazarsku kaldrmu dolazile su i prolazile su mnogobrojne uspomene. Naš prijatelj opisuje po sećanju, onako kako je upamtio kao dečak pomenutu čaršiju.
U srcu našeg grada živi Pazarac čije odluke i dela ostavljaju trag Jeni Pazaru.
Nije to uvek neko ko viče s jaza, niti neko koga svi primete; Majova ljubav je tiha, ali duboka, poput senke koja polako prekriva Žitni trg.
Osmanlijski Novi Pazar
Sandžaklije ga poznaju, a ipak ga ne shvataju – možda ni sami ne žele. Svaka njegova beseda, sledeća ozbiljna motivacija, pokupila je komadiće društva koje smo godinama gradili. Ovde je priča o jednom vragolanu, Jošanici, Raški, sokacima, mahalama, virovima – firovima…
– Da li sam dobro shvatila? upitala sam ga nakon prvog razgovora. – Dobro ste razumeli. Bezbrižno i srećno vreme, zbilja. Nešto što posebno moramo izdvojiti jeste kldrma… U Pazaru postoji ponešto to se zvaše DUŠA. Huso Toh je čuvao Isa-begov hamam.
Voleli smo svaku stopu Novog Pazara – pripoveda Ismail Salihović

Korićenje reke Raške
Grad koji je nekad bio pun smeha i sevdaha sada nosi rane. Teški kamen, neka mahala, poneka avlija za njega imaju dušu, dogodovštinu, dunjaluk. Nekako je uljudan, pažljiv, čak i kad je otkrio da te čaršije nema više. Da li ste nekad razmišljali o iskrenim i poštenim ljudima, što su svakog dana tu, pored nas, uvek nam je prijatno da se s njima sretnemo, nasmejemo, družimo…

Ismail Majo Salihović – Novi Pazar
Najveći broj ovakvih šehera nicali su za vreme Osmanskog carstva. Zahvaljujući Turcima, izgrađeni su: Hamam Isa-bega Ishakovića, Altun-alem džamija, Arap džamija, Bor džamija, Gradska tvrđava, Kula motrilja, Amir-agin han…
U to doba izgrađeni su i mnogobrojni dućani u kojima se trgovalo žitom, brašnom, ostalim namirnicama…
“Sredinom ulice tekla je voda s jaza”
On zna da šeher nije samo prostor između sokaka – grad su ljudi, sećanja i snovi koji ovde žive. Sandžaklija koji voli Carsku džadu ne vidi prepreke – on vidi prilike.
Trgovalo se čitavom teritorijom koju je zauzimalo Osmansko carstvo… trgovci su odolazili iz Pazara u Sarajevo, Dubrovnik, širom zapadnog Balkana…

Amir-agin han u Novom Pazaru
Kroz Jeni Pazar su prolazili trgovački karavani od Sarajeva, preko Sjenice, Novog Pazara i dalje do Istanbula. – Sredinom pazarskih ulica tekla je čista voda s jaza, na kojoj su Pazarci uzimali abdest…
Grad je bio pun dućana.
I dok grad raste, menja se i susreće s izazovima, Majo ostaje stub sloge – gospodin koji veruje da taj trenutak, daleka brazda i budući stanovnici zaslužuju ugodniji život. Jer ko haje svoje mesto rođenja, nosi ga u levu pretkomoru i čini ga boljim.
Novi Pazar je mirisao na tursku kahvu, na barašno sa vodenice potočare, na pitu ispod sača, na hošaf od šljiva… dostojanstvo – kazuje zanimljivi Ismail Majo Salihović.

Tipičan izgled stare bošnjačke kuće
Smeje se kad ukroti neki zanimljivi muhabet, često u sebi zamišljajući Novi Pazar u vaktu i zemanu koji se nikada neće vratiti. – Volja ostaje volja. Želja mi je da vidim malo svijeta. Sigurni ste da se nećete predomisliti? – Verujem u isto, sa suprugom ili prijateljima.
– Naravno imaćete vremena da se dogovorite.
Istovremeno, voli da putuje i da otkriva nova područja, noseći sa sobom radoznalost iz mladih dana. Tako spaja prošlost i sadašnjost u Ćerčijski sokak koji ga stalno inspiriše.
-Voleo bih da obiđem Tursku i posetim Osman-begovo carstvo. Ovo je najbolji način da se Sogut doživi na potpuno pazarski način i da mu se oda počast: Mi smo ista krv.
Teška srca, Sandžaklije ne mogu da zaborave vladavinu Osmanlija na gore navedenim prostorima. Zlatne njive, zrele za žetvu promicale su uz liniju Novog Pazara.
Karakteristični elementi osmanske arhitekture
Za njega, posmatranje je bilo poput čitanja skrivenih stranica šehera. Salihović poštuje Stambolski drum onakav kakav jeste – pun života, tajni i malih, neprijatnih čuda. – Ne vredi. Ne može vreme da se vrati. Već sada, daleko je od Jeni Pazara, bez jaza, kldrme, brazde… Ali… Stavite me na spisak. Uvažavam da razgovaram s vama o budućnosti.
Beležite sve važne događaje… to je najveći sandžački iskorak… da se ne zaboravi – objašnjava naš prijatelj.

Tragovi pazarskih vodenica
I dok su drugi prolazili, žureći svojim putem, on je bio tu, doživljavajući i upijajući teški šapat, zanimljivu anegdotu, najdraži sjaj svog rodnog grada. Ovako je bilo: – Šaćire, daj jednu čašu. – Stani, dedo, sad će snaha. Hoću da se napijem ledene i čiste vode sa brazde… Napih se, uze čašu nevesta donese i rahatlokom.
– Vidim, naš narod. To me boli… Ne vodimo računa o čistoći. Mi moramo promeniti svest u ljudima… Novi Pazar je naše kraljevstvo.
Sandžak je sve što imamo.

Slobodna reka Raška
Ponekad bi sedeo na klupi kraj Raške i slušao sevdalinke sugrađana koji su mu prolazili pored. Zanimaju ga sitnice – ton glasa, smeh, pa čak i tišina koja zbori više od hiljadu reči. Okrenuo se i na ulazu ugleda prijatelja, s izrazom duboke radosti na licu. Dovoljno je da kažem još koju pa da vas napustim… Majo ustade, trudeći se da nas ispoštuje.
On spusti jaknu i sede na ivicu novopazarske prve hidrocentrale – “Džombe”. Tačno posle pet minuta izađe na ulicu i još jednom pogleda mesto svoje rane mladosti.

Prva električna centrala, oko 1960. godine
I tako je svaki korak po pazarskoj kldrmi bilo putovanje kroz život drugih, i kroz živopisnu dušu samog Jeni Pazara. Majo je munjevito razmišljao, tražeći učtivu bajku za Sandžak.
Zborio je kao nikada u životu, činilo mu se; ne kao kad je sa drugovima skakao u “Džombu”, niti kao kad su krali jabuke iz voćnjaka dobrih komšija…
Novi Pazar je politički, ekonomski, kulturni i svaki drugi centar Sandžaka. Nalazi se na 290 km južno od Beograda, na deonici starog puta koji preko Ibarske magistrale vodi prema Podgorici i Jadranskom moru.
Smešten je u dolini reka Jošanice, Raške, Deževske i Ljudske, na nadmorskoj visini od 496 m. Okružen je visokim planinama Golijom i Rogoznom i Pešterskom visoravni.
Binasa Malićević


