DruštvoReportaže

Sandžak – Donja Pešter- Plenibabe – Rasim: Navikli smo na teške uslove života! Čarobna Pešter – Prirodna oaza u srcu Evrope

Sandžak – Donja Pešter – Plenibabe: Prolazimo kroz Delimeđe, još – tako su nam rekli marljivi čobani – nekoliko kilometara i trebalo bi da skrenemo levo. Vidi se kuća, nazire se i put kojim ćemo do Rasima. Planinu pokrio težag sneg, ali ledeni vetara još fijuče oko ugašenih ognjišta.

Od Delimeđa prema Koniču spuštaju se Rekini autobusi. Puni putnika kao nekad u stara dobra vremena. Vozač “Sandžaktransa” maše našoj ekipi, poziva nas da uđemo (“ako možemo”) u kuću da se lično uverimo koje sve nevolje čekaju vozače na putu do Plenibaba, a posle do Dobrog Duba – odnosno do glavne ceste.

Prirodu – ne možeš ukrotiti

Na kraju sela srednja, opširna kuća. Seosko domaćinstvo porodice Nezirović. Nešto niže – nekoliko koliba i hambara. – Kako da dođemo do Rasimove kuće – pitamo domaćina na seoskom putu. – Stare, ili nove? i jedne i druge. – Samo pešice, a na proleće, kad se put isuši možeš i autom!

Pored puta čobanin povezuje krave. Navikli na putnike namernike, čudi se koji nas vrag poslao ovamo, ali ljubazno objašnjava da je burazerova kuća “tu dole preko pašnjaka” i dodaje da požurimo jer će otići do Tutina da kupi duhana.

– Radio sam u brojnim preduzećima po Sloveniji. Ni broja im se ne zna. Divan je taj osećaj da stvaraš za svoju porodicu, takav susret sa kolegama u pogonu, to drugarstvo koje ulazi pravo – u dušu. Uspomena za ceo život, nešto što se ne zaboravlja. Obišao sam mnoga mesta u našoj zemlji, sa rođacima sam bio po evropskim zemljama. Izgledalo je nazaboravno, verujte mi – otkriva cjenjeni Rasim Nezirović iz Plenibaba.

Bez Pešterske visoravni nema života

Uvek se vraćao svom zavičaju. Međutim, ovde gore, dan je kao vejavica koje sve oblikuje. Stari su gvorili da se zaobiđe  Pešterska visoravan, a dole je već pitomina i kvalitetna zemlja. Negde tamo na jugu Sandžaka.  Ali, ko da ode odavde, gde su nečiji pradedovi gnezda savijali – glasno priča starina, dok umornom rukom čisti sneg ispred svoje kuće.

Sneg je pao staze zavejao

Iščezava drveće, gubi se horizont, nestaje štala, nestaju senke, drvena ograda oko vrata. Sneg je zakovao Plenibabe.

– Eheej! Mene oženiše i ne pitaše ništa  – ote se glasan smešak našeg vrednog Sandžaklije. – Samo valahi – bilahi, imali smo sreće. Dobru sam devojku oženio.

Pogled beži sve dalje. Katuni iznad Plenibaba, još uvek pod snegom, a na njima  gnezda raznoraznih ptica. Kad se selo bolje zagledao, jasno je da su tu ostala sandžačka ognjišta. Udari vetra su sve žešći, ali su pejzaži lepši od mladosti… Te odatle pogled doseže na sve strane Sandžaka.

– Ovde dišem punim plućima. To je domaćinski ambijent i lepota prirode. Divna omladaina otišla je u bijeli svijet. Vratiće se jednog dana – zakčjučuje fenomenalni Nezirović.

Binasa Malićević

 

 

 

Podeli