DruštvoReportaže

Sandžak, Pešterska visoravan, Leskova, Ervenice… Opet smo sreli legendaranog adža Aliju Lukača! Neki ljudi nas postide svojom dobrotom

Sandžak, Pešterska visoravan, Leskova: Idući glavnom ulicom gledali smo kako Leskova oživljava posle džume. Tu je moralo biti nešto važno.

Još uvek se mogao čuti ezan sa minareta.

Dobri ljudi žive u tišini

Trebalo je da osećamo umor od puta ali je, naprotiv, televizijska ekipa rado razgovarala sa nesvakidašnjim Peštercima na pijaci u Leskovi.

Džamija u Leskovi

Alija nam prilazi smešeći se. U rukama je nosio ručno izrađen kubak. Izgleda kao pustolov. On pogleda u sadržaj naše tehnike. Bio je skroman, ali nije mogao sebi dozvoliti da mu promakne sandžački šaroliki svet.

Alija Lukač – selo Ervenice

– Pokušaću da ne dužim, niti mislim da mogu jer istovremeno želim svaku reč da izustim i podelim svoju muku sa ostalima. – Kako se nekad živelo, kako se oblačilo, šta se jelo…

Sirotinja, srećni, čobani… Slobodni k’o vetar – svedoči dedo.

“Ja sam odvajkada kod ovaca”

Volim ponekad da dođem na pijacu i obiđem sve. Cene su visoke. Vazda je bilo povoljno ovde kupovati, ali nije više. Najviše su poskupele osnovne životne namirnice. Ja sam iz Ervenice.

Moje selo – moj zavičaj. Nema joj ravne na kugli zemaljskoj – kazuje pešterski adžo Alija Lukač.

Alija na pijaci u Leskovi

Dedo je mirno stajao i slušao oštar vetar koji je zviždao pešterskim poljima.

– Od malena sam navikao na stoku i prosto ne znam šta bih radio bez krava i ovaca.

Da nemam ovce uzeo bih brda.

Ponovo smo našli sandžačkog gospodina

Sitan, duhovit čovek, uredne i razbarušene sede kose, crvenog lica i živih očiju pozdravljao nas je sa pešterske žade. Pažljivo smo posmatrali deda dok smo prilazili da se javimo i pozdravimo.

A novu priliku nećemo dobiti. Tamo u daljini čulo se dozivanje čobana i zvuk frule negde po vrletima. Svetlost zelenih polja spušta nemirne senke na vlažne i napuštene pašnjake.

Pešter za zdravlje i lepotu

Dedo je izvukao ruku iz džepa i stisnuo prste oko kubaka, otkrivajući tako svoju tradiciju. Lagano je podigao pogled ka pazarskoj televizijskoj ekipi… „ Kako to mislite, nećete više da razgovarate?“ Alija se okrenu kamermanu.

Moj Sandžaku, ponosan mi budi

– Ene, ti si, novinarko!… – reče najdraže biće koje sam upoznala na pešterskoj kldrmi. Dobro je što ste došli u ovu pustaru. Uvukao se u moj život zavičaj. Nemam puno vremena za muhabet. Moram da idem u prodavnicu da kupim hleba – reče zanimljivi i genijalni Alija iz Ervenice.

Moj najdraži musafir

Kako bilo da bilo, tek dedo poče u neko doba da razgovara sa nama. On, istina, galami i na ostale putnike namernike na Pešterskoj visoravni.

– Ja sam navikao od malena da vičem za stokom. Kako je tada hleb ukusno mirisao. Nema ništa slađe od zalogaja dobro pečene domaće kore.

Metanica koja vam curi niz ruku – priseća se naš dragi gost.

Dobra i isikrena duša

To su bili dani kada su svi stanovnici Peštera i drugih sandžačkih mesta, želeli da započnu život na svojoj zemlji.

– E… Ono jest… ama znaš… idem! – reče pešterski čobanin.

Prolećna kiša pljusnu u onizak prozor napuštenih katuna. Kolibe dosta stare…

Sreli smo ga na putu od Leskove ka Đerekarima. Ovo je mesto protkano potpunim mirom.

Binasa Malićević

 

Podeli