Licemerje bez granica: Kako SPP proziva druge za ono što sebi dozvoljava
Politička scena Novog Pazara već godinama nije imuna na oštre riječi, lične napade i dvostruke aršine – a posljednji primjeri toga ponovo dolaze iz redova Stranke pravde i pomirenja (SPP), predvođene Usamom Zukorlićem. Njihove stalne kritike na račun funkcionera Sandžačke demokratske partije (SDP), posebno kada je reč o prisustvu vjerskim manifestacijama Islamske zajednice, prešle su granicu političkog ukusa i postale ozbiljan primjer političkog i moralnog licemjerja.
Funkcioneri SDP-a, među kojima su i predstavnici lokalne vlasti i gradonačelnik Novog Pazara, nerijetko se nađu na meti brutalnih optužbi koje dolaze iz SPP-a – nazivaju ih “narko-dilerima” i “narko-bosovima”, aludirajući da njihovo prisustvo vjerskim skupovima “skrnavi” te događaje. Međutim, gotovo istovremeno, lideri i funkcioneri SPP-a – bez ikakvih ograda – sede u prvim redovima na istim tim svečanostima, daju izjave, primaju zahvalnice i poziraju za fotografije.
Postavlja se ključno pitanje: zbog čega su vjerski događaji prihvatljivo mesto za političare SPP-a, a za predstavnike SDP-a anatema? Da li vjera pripada samo jednima, dok su drugi unaprijed proglašeni nedostojnima da prisustvuju, svečanostima, bajramskim i ramazanskim prijemima i ostalim manifestacijama Islamske zajednice?
Ovdje nije reč samo o političkom sukobu, već o opasnoj retorici koja dijeli vernike i građane po partijskoj pripadnosti. Licemjerje se ogleda u tome što SPP koristi vjerske skupove za promociju svojih kadrova i promociju svoje politike, a istovremeno ih osporava drugima, optužujući ih za najteže kriminalne radnje – bez dokaza, bez presuda, samo zarad jeftinih političkih poena.
Takvo ponašanje nije samo neprihvatljivo u demokratskom društvu – ono podriva temeljnu ideju zajedništva i vjerske tolerancije, naročito u jednom prostoru kakav je Novi Pazar i naročito imajući u vidu našu skorašnju historiju glede islamske zajednice. Ako su vjerski događaji istinski otvoreni za sve vjernike – bez obzira na političku boju – onda moraju to i da ostanu. U suprotnom, pretvaraju se u političku pozornicu, a vjera postaje oruđe za politički linč.
Građani prepoznaju ovakve dvostruke aršine, i jasno je da sve češće postavljaju pitanje: ko zaista koristi vjeru u političke svrhe, a ko je zaista poštuje?
