DruštvoReportaže

Sandžak – Novi Pazar – Crnoča – Damir Nurković: Završio sam kriminalističku, sada sam građevinac u svom zavičaju! Ostao sam na selu i ne kajem se

Sandžak – Novi Pazar – Crnoča: Visočije, u selu, majstor Damir Nurković iz Crnoče, sa teškim čekićem u ruci, zida kuću porodici Emrović. Ugrejalo septembarsko sunce. Tek negde, iz daljine, dopire hladan povetarac sa izvora reke Raške.

Emrovići nisu zaboravili rodni kraj

Damir se iznenadio što tako ozbiljna televizijska ekipa ide peške, ali nas primi u avliju i krenu ka nama. Ponekad, ako se majstor dokazao i ukoliko je pouzdan, takvom insanu se neograničeno veruje. Retko, ali se dešava.

Duboko u srcu je osećao ljubav prema rodnom zavičaju, kao živu ranu, ali je pritom doživeo da mu ta sudbina nije određena da po njoj kopa, već da ona treba da se pretvori u sandžačku mladost i da zrači kao Gazi Isa – begov hamam.

– Odabrao si težak zanat – izusti reporter. Mora da je sjajno provoditi dane kraj ove oaze i hodati po njoj. – Ne kajem se zbog Crnoče. Ovde se živi od poštenog rada. I tako sam ostao na kućnom pragu. Nigde nije lepše nego u svojoj mahali. Sandžaklije ne odustaju od vlastiite dedovine – kazuje vredni Damir Nurković.

Uljudan i dobar mladić

Ubrzo je naslutio ovaj nežni, stidljivi dodir Sandžaka i uselio se na levu obalu Raške. Zastade pozdravi Bajrama beše tek stigao sa novopazarske čaršije.

I panoramski pogled na Crnoču – srdačno lice, na sitne i osmehom ispunjene bore, vedre oči, i sam se nasmešio. U tom ugleda jabuke kraj sebe, uze ih i pruži jednu snimatelju, a drugu pričljivom Bajramu.

– Krasno je, novinarko, baš kao što kažeš. Ali, nisu li svaki život i poneki posao zgodni? – Izgleda je tako. Ali zavidim ti na tome. – Oh, vi biste ubrzo izgubili volju na takavu svakodnevicu i realnost. Nije to za ozbiljne lutajuće reportere – kazuje skromni sandžački mladić.

Probudivši se iz ovog sna, osetio je da ga obuzima duboka sreća. Učinilo mu se da očekuje silan život Sandžaka, pristojan i dragocen; u rukama mu je ostala diploma Kriminalističkog fakulteta, što bi na neki način deluje neprocenjivo ili vredno da se obnavlja. Voleo bi da mladi u Sandžaku krenu njegovim stopama i nastave da se školuju, obrazuju, izgrađuju…

Hajem da učim, istražujem, saznajem…

Ostao je sa porodicom i fakultetskom diplomom. Ali, to je bio samo početak, treptaj života. Damir se prislonio u gnezdo hrastovog drveta, položio srce na koren Crnoče i utonuo u duboko stvaranje.  – Dobar žoivot pokazuje da nikad nije kasno da nastavimo porodičnu tradiciju. Volim ovo što radim. Završio sam kriminalistiku, sada sam građevinac u svom selu. Stvaram i ne žalim se – objašnjava fenomenalni Damir Nurković iz Crnoče.

Jednoga od tih dana, kada su brojni Sandžaklije odlazili u tuđinu, krenuo je i Damir, nekad njabolji među građevinskim majstorima. Odavno se on povukao iz sveta pečalbe, i poklonivši svoj život rodnom kraju, našao je rešenje u građevini, pripada krugu zlatnih mladića i dolazi iz poštene porodice.

Binasa Malićević

Podeli