Društvo

Bio sam zgodan i mlad

Novi Pazar – Janča:  Prohladno jesenje jutro. Kilometar, dva, osam, dvadest pet. Pred nama se ukaza selo. Pogledom tražimo  kuću Ćemala Griševića iz Janče. Jedan adžo sa šeširom na glavi, krupnim korakom grabi da dočeka televizijsku ekipu iz Novog Pazara.Odavno nismo čuli ni videli deda koji toliko zna da priča o životu. Sandžački stočari su oštroumni i plemeniti  ljudi. Razmišljaju tako da razgovaraju sa svakim putnikom namernikom koji stigne do Janče. Ako kad prođete kroz ovo selo, svratite kod Ćemala zanimljivog domaćina i gospodina. Sa njim ima o čemu da se razgovara. Ljudi ovde, na planini, još drže do reči. To, je sve i potvrda i zakon.

-“Esselamu alejkum” – velim da me Ćemal čuje. – Alejkumu selam – odgovara naš domaćin. Sav srećan nudi nas kahvom , slatkim od šumskih jagoda, rahatlukom, voćem, hadžimakuljama… Dok dedo Ćemal prenosi kahvu i čašu vode, neobično oživljava lik svojih predaka. Ulazimo, najzad, u avliju. Sa desne velika štala za stoku. Sve ostalo, uglavnom, obraslo travom i po kojim retkim žbunom. Čitav prostor nedovoljan i za dečije igralište, a tu je, eto, niko jedan stari grad. Niko tačno ne zna kada i zašto. Kako bi, posle ovoga, prijala čaša surutke.

– Godine prolaze, prolazi i mladost. Svašta sam prošao u životu. Svega i svačega se čovek nagleda. Trošio sam mladost po belom svetu – kazuje izvanredni  Grišević. Veli da su nekog stogodišnjaka upitali kako mu je prošao život, pa je on odgovorio: „Kao da sam ušao na jedna vrata, a izašao na druga”.

Konji ponovo jure

Ćemil je slegao ramenima. Dok smo ulazili u avliju, nismo mogli da ne primetimo ogromnog crnog dorata. Naša pažnja bila je na kratko usmerena ka ne baš savršenoj prirodi. Dedo je voljno odlučio da nam pokaže svog rasnog –golemog  vranca. – Zavoleo sam tog konja, pa mi nikada nije bilo teško pomoći mu u nevolji. Taj pastuv mi znači mnogo i uvek sve radimo zajedno. Vučemo drva iz šume, oremo njive, do prve prodavnice pređemo po nekoliko kilometara, dva nerazdvojna drugara i tako dok mi radimo život prolazi – naglašava uljudni Ćemil Grišević.

Kada Ćemil Grišević, čuveni stočar i poljoprivrednik, uzjaše na svom konju u Janči, svima se unutar sela krv sledi u žilama. Svima osim našem domaćinu. Dorat ga nije slušao. Brzim konjskim kopitama pošao je ka šumi. Ćemalov neobični pastuv je snažno trzao. – Plaši se nepoznatih ljudi. Uvek je sa mnom, on je moj “saputnik.”  Uživamo u prirodi, svako na svoj način.  Sutra nas čeka bolji dan – otkriva naš prijatelj.

Kad bi mladost mogla da se vrati

Zadovoljan našim odgovorom, Ćemal je ponovo usredsredio pažnju na priču. Kad je progovorio, glas mu je bio blistavo miran. U daljini se čuo zvuk čekića i testere. Zvuk jednostavne zime na planinskim vrletima stigao je, nošen vetrom, do njih. Srce nam je zaigralo od sreće. Nešto nas ipak brinulo. Hoće li mladi biti zadovoljni životom po belom svetu. Omladina je skoro napustila ove krajeve. – Midžo Ćemale, šta mislite, koliko će još trajati “sandžačka odiseja?” – Ne postoje reči kojima bih mogao izraziti što se Bošnjaci iseljavaju sa ovih prostora. Ovo je naša zemlja. Ovde su naši koreni. Gorka je kora tuđeg krova. Janča, moj zavičaj. Mnogo sam srećan što sam danas ovde… takvog rahatluka nema nigde na svetu – sa čežnjom u glasu kazuje sandžački adžo.

Mladost mi je prošla kao 77 dana

Zaista je bilo neobično naći se ponovo u magičnom svetu. Pitala sam šta je s komšijama, rođacima, prijateljima… I šta se dogodilo sa mladim ljudima. Jesu li pošli u beli svet. Hvala, reče on uz osmeh. Istog trena je zastao. – Život je težak. Ovo je velika istina. Jedna od najbolnijih. Većina ne shvata u potpunosti ovu trunku od života. Umesto toga, oni manje – više odlaze u beli svet… grade tuđu zemlju… tuđa domovina tuga je golema. Izgubiše zdravlje po evropskim gradovima. Ćemal pogleda u sadržaj cigarete. Duboko udahnu nekoliko puta i onda zapali jednu gorku. Siva izmaglica nestala je sa očiju našeg prijatelja i on je prvi put jasno pogledao oko sebe. Nije se osvrtao na budućnost. Borio se za sebe i svoju prodicu, i njegova je reportaža postala legendarna. – Imam 77 godina. Svako žali što je mladost prošla. Niko nema dva života. Svaki dan treba živeti kao da je poslednji – pojašnjava sandžački dedo.

Možda je došlo vreme da se okani svojih pustih snova o jednoj mladosti i ljubavi. Pokušao je da nađe sebe da razmisli bistrom glavom o novonastaloj situaciji… o starosti. Kada se sve sabere, on je čovek na koga se može računati da će održati svoje poštene i iskrene reči. Naravno, postoji i verovatnoća da ćemo ga ponovo obići.

Binasa Malićević

Podeli