U susret Danu grada: Priče iz starog Pazara II deo (Hadž)

Piše: Galib Gicić

Staro savijeno dunjino stablo, svojom krošnjom i dalje baca sjenku na zahrđalu pumpu, sa koje se Ismail-aga prije Sabah-namaza abdestio, halalio sa porodicom i krenuo na dug i neizvjestan put. Išao je u svetu zemlju kako bi obavio posljednji imanski šart i Hadžom upotpunio din i iman.

Osdlani crni at, dugog, čvrstog vrata, brzih nogu, natovaren lakim tovarom i idarom, otmeno je koračao sokacima i često zastajkivao, kako bi se Ismail-aga selamio sa prijateljima dok je napuštao grad. Ismail je bio viđen i stasit čovjek. Nosio je novu kahvali paltu, ogrnutu ćurakom i čaksire opasane pojasom dugim 12 metara.
Na glavi je nosio crven fes, zavijen čalmom. Njegovo visoko čelo, četvrtasto lice i jaku široku bradu sjenčile su guste obrve i kestenjaste oči. Kada bi se zamislio, što je često činio, rijetko ko bi se usuđivao da ga omete u tome. Tada je djelovao veoma strogo, čak su ga se i ukućani po malo plašili, iako su dobro znali da on svoju strogoću nikada nije pokazivao…Ipak su bili na oprezu, jer je baš svaki put izgledalo kao da će baš tog trenutka planuti, konačno, po prvi put…Ali, on bi baš to ozbiljno namrgođeno lice za tren oka izbrisao svojim osmijehom, vedrim i sjajnim. Sa osmijehom je i putovao. Sa sobom je nosio osrednju mavi vrećicu, uvezanu jakom srmom u kojoj je bilo dukata, a odnio je i tovar selama, koje je kao amanet od svoje djece Šemsudina, Demira, Zahita, Mustafe, Emina, Ume i Dževe preuzeo da prenese Poslaniku s.a.v.s. prilikom posjete njegove kuće u Medini. Kasnije, po povratku sa Hadža, znao je da okupi čeljad i da im priča priče o putovanju u daleki svijet, koje nije bilo ni malo lako; o čudnim ljudima, crnim, crvenim i žutim, velikim i malim; o ljepoti crnog kamena, mirisu Pejgamberove džamije… Pričao je i priče o pećini i pauku koji je baš na tom mjestu ispleo mrežu, te o izvoru Zem-zem vode I o tome kako mu se Allah smilovao da sve to I vidi svojim očima I da je ljepše nego što je mogao I da zamisli… Zborio je da je stajao na onom mjestu, na kojem spušten prvi insan, a porodica ga je slušala, širom otvorenih očiju i srca i zamišljala sva ta udaljena mjesta, velike gradove, koje hadži-Ismail nije htio ni da pogleda plašeći se da, ako bude uzivao u njihovom raskošu na zemlji, neće vidjeti ahiretsku ljepotu. Porodicu je radovao pričama, koje se i danas prepričavaju i hedijama koje su sačuvane, I ako je od tada prošlo skoro dva vijeka. Od tada, hadži-Ismail se nikada više nije osamljivao, niko mu više nije video namrgođeno i zamišljeno lice, jer mu je sa pleća palo to veliko breme, koje je cijelog života nosio, ta briga – da li će za života posjetiti Ćabu i svrstati se u red sa onima koji su se odazvali pozivu Ibrahima s.a.v.s., u red Allahovih miljenika, Njemu odabranih…

Sa osmijehom je i preselio na Ahiret.Sa ovog svijeta, ispratila ga je njegova porodica, komšiluk i prijatelji, a na vječni put, krenuo je u bijelom ćefinu, koji je pazario u Medini, poslednjeg dana hadždža, nedaleko od uzvišenja Merve, baš na mjestu gdje je Hadžera tražila vodu za nju i njenog sina Ismaila.
Klikni OVDE za prvi deo priča o starom Pazaru
Za narednu priču klikni OVDE