Reportaže

559: Priče o starom Pazaru

Piše Galib Gicić

Vjekovima kroz vrijeme, kaldrma pazarskih sokaka na svojim njedrima bujrumlisala je i ispraćala generacije. Kada bi znala da zbori, kazivala bi do sada neispričane priče i na vakat opominjala na događaje koji se poput kotura vrte, sve u krug.
Kaldrma je ostala u onom starom šeheru, a miris sokaka u rijetkom sjećanju, i akšamluci su se priklonili zaboravu.

Zanijemela je violina čerkeza, čiji je zvuk izazivao čežnju kod ašika, dok su čekali prvi sumrak, da krišom prošetaju zadnjom baščom, jer im se tobož baš tada prijelo svježe voće.
Pazarska čašija je u to vrijeme bila mala, sokake su presecali jazovi, kroz koje se voda presijavala, čista I bistra. I sa Parica je tekao jaz, koji je bio širok dvadesetak stopa,a dubine do pojasa, voda je tekla je niz padinu, gdje je pokretala točak stare vodenice.
U to vrijeme, grad je imao mnogo hanova, a među njima su se izdvajali Amiragin i han Hrvaćana.


Mahale su krasile džamije, vitkih i visokih minara, sa velikim haremima u kojima su počivali hafizi,imami,oficiri, neimari i šehidi. Iako su sve dobrostojeće kuće u sklopu glavnih soba imale hamame, postojao je i veliki gradski hamam u srcu čaršije,koji se svojom ljepotom izdvajao od ostalih građevina. Podijeljen je na dva dijela, na muški i ženski, utvrđen kamenim stubovima i opasan debelim i visokim zidinama. Za potrebe kupanja, voda se zagrijavala u haznama, iznad kojih su bili objekti u kojima se odvijala trgovina, pa je toplota vode, kažu, zagrijavala podove i grijala objekte.

Dućani u Jošanici, otvarani su nakon sabaha, a u njima se pazarilo do akšama. Zanatlije su bili vrlo cijenjeni ljudi, a u čarsiji je bilo kujundžija, sarača, grnčara, ćulahdzija, krojača, kožara, opančara, pekara, mesara i brica I svi su imali posebno važnu ulogu u tadašnjem društvu. Lijepo okićene berbernice, komad ogledala na zidu, britva , klješta, makaze i stipsa na rafu.

Hećima skoro da nije ni bilo, pa su brice obavljale i hećimske poslove. Tegla sa pijavicama, uvjek je bila na dohvat ruke, jer drugog iljača za glavobolju i visok pritisak nije bilo. Stručno su berberi, na glavne damarove, postavljali pijavice, koje bi se od krvi nadule ko pesnice. Kalaisanim klještima, zube su vadili k’o od šale. Kada god bi kome izvadili zub, davali bi isti komentar: ” Mashala, jake mu noge, ka’ u konjski zub” I to je bio najveći kompliment koji se dobijao po obavljenom poslu. I britva je imala više namjena, ona veća služila je za brijanje, a ona manja, oštra k’o sablja, za sunećenje.
U svakoj mahali bila je po jedna ili dvije kahve, u kojima se okupljala muškinja. Žene su izbjegavale i da prođu ispred takvih mjesta, jer “nije ostavljeno”. Tamo se tabirila politika, ugovarali poslovi, igrala talva, karte i pila dobra kahva. I na Paricama, u našem sokaku bila je jedna takva, tek ošerbećena krečom. Neravni zidovi ukrašavani su leuhama i po kojom lambom koja je razbijala tmušu. Na drvenom hastalu, stajao je gazaldžak, bakrač sa vodom, sećer, kahva i veliki degrmen.

Na omanjem pendžeru iznad hastala, u dubokom staklenom sudu, rumenila se đulsija, po kojoj su plovile latice ruže mjesečarke, mirisna i prijatna onima koji je piju. Hastali prekriveni plahtama bili su na svakom ćošku, a na njima je uvjek bilo svježih crvenih jabuka i kruške žutače, jerebazve, medunci I neka dunja da zamiriše. Tu su se čuli svakojaki muhabeti. Mudrovanje bi često prekinuo zvuk bubnja i avaz glasnika, koji bi saopštavao novosti, često one političke. Ako im se glasnikov zbor ne bi svidio, brzo bi započeli neku svakodnevnu temu. Iskreno mišljenje o politici i državi često su čuvali su za sebe, jer je Udba u to vrijeme bila vrlo dobro organizovana, pa su mnogi zbog političkog ubeđenja ili ličnog stava, svoje mišljenje plaćali glavom.
Po lijepom vremenu muškarci su se okupljali ispred dućana, sjedeli na cepencima i često komentarisali skupoću ili ugovarali poslove.

Po doručku, žene bi pošle u mahalu, gdje su uz kahvu, ravaniju, sulpitu ili peljte, zapodinjale beskrajne priče o snahama i zetovima, o jemecima za taj dan; o onome o čemu žene često i danas pričaju. Nekad bi gledale u fildžan ili tumačile snove; one dobre slale na hair i na dobro, a one druge niz vodu. Za to vrijeme, sitnu djecu u kućama, pazile su snahe ili hizmećarke, koje bi čim uspavaju djecu, prionule na sređivanje odaja.

Dokonluka skoro da nije bilo. Djece koliko bi kojoj Bog dao, nafake-da Allah podrži ovako, a dobrog raspoloženja na pretek. Puna kuća snaha, odiva i djece, puna čarsija rodbine i prijatelja, čitav komsiluk kona….
Za drugi deo priča o starom Pazaru klikni OVDE

Podeli