Ramazanska priča iz starog Pazara

Piše: Galib Gicić
Upeklo ljetnje sunce, k’o da se prislonilo na ćeremide ove kuće, a kroz otvorene kanate pendžera, ko za inat, ni da puhne. Hlad pravi jedino džaraniga, koja je ove godine, mašala, dobro rodila. Crvene se plodovi, krupni, sočni još malo, pa prepukli od zrenja. Nigdje živa džana na sokaku, hušnutluk samo na mahove prekida zveket potkovica po izlizanoj kaldrmi i zvuk konjskih kola koja protutnje. Katkad se začuje i avaz djece iz mahale koja se rashladjuju po Raški, dok čekaju da mujezin oglasi vrijeme za juftar.

Hamur koji nadolazi u zemljanoj posudi na perdi, samo što nije prelio vanglu, dok Demiraginca čeka da padne žar u velikoj pekari u mutvaku. Da nije razgorele vatre, debeli zidovi mutvaka, zidani od kamena i čerpića, bili bi dobar štit od avgustovske žege.

Mutvak je bio prostran, gotovo kao hajat. Svjež čivit sa zidova, još uvjek se osjećao. Po jedan mali, visoko podignut pendžer, protkan proškama nalazio se na sjevernoj i južnoj strani zida i služio je samo za provjetravanje. Ispod pendžera, drvene, masivne načve sa brašnom, a sa tavana uvezana jakim učkurom, visila je sasušena ovčja lubina, čiji je miris pojačavao glad, a ukus davao poseban lezet varivu. Djeca bi mimogred, kad niko ne vidi, otrgla po koje parče sasušenog mesa- šareno ili krhtina sve im je jedno.
Ženskinja po kući vršila je posljednje pripreme pred juftar. Dok su Demiraginca i Zahitaginca u mutvaku pripremale jela, hizmećarka bi za to vrijeme rashladjivala kamene ploče u hajatu hladnom vodom sa pumpe.
Nešto manje od sahat vremena ostalo je do juftara. Sofra je postavljena. Sa pendžera divahane, najmladji brat Šemsudin sa nestrpljenjam je čekao odive, sestre Dževu i Umu, da dodđu u rod i juftare zajedno. S prozora mutvaka, do divahane je dopirao miris ramazanskih pitica, telećeg pečenja, a prožimao se i sladak miris bojina. Avlijska kapija se otovrila dok je najstariji brat Demir išao ka izbi da zahvati kleku. Po raskošnoj avliji kroz čičekluke, rastrčale su se Dževina ćerka Fatima i Umina mezimica Emira, koje su se utrkivale koja će prva dajku da poljubi ruku. Dječiju prepirku prekinu je snažan pucanj iz topa, glas mujezina i graja djece koja su nestašno trčala ka svojim kućama da oglase roditeljima da je počeo juftar.

Na divahani su bile postavljene dvije sofre; prva velika, tik do mindera, za starije, a druga na kraj sobe, za djecu. Nakon proučene dove za kabul posta, berićet i nafaku, najstariji brat se juftario hurmom, a za njim i cijela porodica. Na minderu oko sofre sjedeli su: Demir, Zahit, Mustafa i Emin, a na šiljtadima: Šemsudin, Uma i Dževa. Snahe su se iftarile, hraneći djecu za drugom sofrom. Sofre su bile prepuna jemeka. Meso i povrće rano ujutro su donjele čipčije sa imanja, a umješne ženske ruke od toga su stvorile svakojake specijalitete. Po tradiciji, u našim kućama, od vajkada se počinjalo sa malim juftarom, da se zavara glad, da bi se što prije klanjao Akšam namaz. Obično bi nakon hurme i kleke odlomili po komad pitice koji bi jeli sa pršutom,sirom, kajmakom i zejtintanama. Muškarci su Akšam namaz klanjali u velikoj sobi na sedžadima koje je njihov otac, rahmetli hadzi-Ismail donio iz Sirije po povratku sa hadždža.

Za to vrijeme, ženskinja je rastrijebila sofru i postavljala činije za veliki juftar. Pečenje je na sofri cvrčalo I mamilo svojim mirisom. Nikad tako lijepo I jako ne miriše hrana, kao Ramazanom. Za Umin merak, bilo je mesa sa telećeg vrata, Dževa je od malena hajala đuveć, tako da je na sofri i za to jelo bilo mjesta. Muškarci nisu mahanisali, bilo je bitno samo da je meso i da je dobro spremljeno. Juftar su nakon namaza nastavili bijelom telećom čorbom, baš onakom kakvu je rahmetli maama gradila za bajramski ručak. Juftar se blizio kraju. Mustafina ćerka Paša, sa sobom je u jednoj ruci nosila ibirik sa vodom, koju je posipala amidžama i halama da operu ruke, a preko druge ruke nosila je vezenu krpu za posušivanje.
Dok su se djeca igrala u sobici, stariji su oživljavali neke skoro zaboravljene događaje. Prepričavali su njihove porodične priče i zadirkivali najmladjeg brata Šemsudina, podsjećajući ga na njegovu svadbu, kada je od umora zaspao na stolici. Demiraga se čvrsto držao price da ovaj nije zaspao od umora, već od straha, jer je na sopstvenoj svadbi bio star samo 16 ljeta. Kroz smjeh su ga zadirkivali, jer su ga tako uspavanog u naručju prenjeli u sobu koja je bila nameštena i pripremljena za djerdek. Šemsudin se i sam smijao i prisjećao. Šalu i smjeh je zamjenila mukla tišina, jer je priča o svadbi potsjetila sve na skoru smrt Šemsudinove zene, čiji je gubitak teško podnio. Nakon tog događaja dovoljno je bilo da pogleda svoje dvoje siročadi, ćerke Elmazu i Naziru i da mu stidljivo zaiskre suze na krupnim očima, a on bi ih sve više otvarao, ne bi li ih zaustavio. O svom halu, rijetko je pričao, jer nije ostavljeno da se tuguje i pati, ali baš te ramazanske večeri, otovrio je djelić svoje duše i pričao o neizdrživom bolu ćerki i čežnji za majčinim naručjem I toplinom. Potresala ga je pomisao o svakodnevnoj patnji svojeg evljada, koja se iznova radja, kada god neko spomene majku. Pričala mu je jednom snaha Eminaginca, kako često kad rasprema posteljinu, vidi njihove jastučnice mokre od suza. Teško je to podnosio. Ovaj mučni razgovor prekinuo je glas mujezina sa paričke dzamije, koji oglasio poslednji teravih namaz u ovoj godini.

Galib Gicić
za II deo priče klikni OVDE