Pravili smo firove, puštali se niz Rašku, skakali sa ćuprije (Piše: Galib Gicić)
Piše Galib Gicić:
Davne godine, iako mi to sada izgleda kao da je bilo juče, Pazar je bio neiscrpan izvor zabave, a rijeka Raška, mjesto okupljanja i ljetnih radosti. Mladi su provodili sate igrajući se na ulicama, no u vrelim danima ni gradski bazen nije bio bolje mjesto za osvježenje od rijeke.
Da bi se rashladili, omladina je svake godine iznova gradila jezerca u koritu Raške. Te ručno građene brane smo nazivali ,,Firovi,,. S mnogo truda i improvizacije, zaustavljali smo brzu i hladnu vodu koristeći daske, kamenje i sve teške predmete koje smo mogli pronaći. Kamenje bi prebacivali s jedne strane na drugu dok bi brana postajala sve veća i čvršća, a voda dublja.
Ti firovi nisu bili samo za kupanje, već su postajali pravi park zabave za omladinu koja je uživala mjesecima. Jedan od najpopularnijih nalazio se u blizini Pojila, dok se drugi nalazio kod mosta koji povezuje Lug i Parice, javlja Rtv Novi Pazar.
Kada bi fir bio spreman, odnekud bi nabavljali velike unutrašnje gume od kamiona-ogromne i teške, koje smo koristili kao čamce ili kajake za brzu plovidbu i trkanje. Neki bi se s gumama puštali, krećući od mjesta koje smo nazvali “Glava”, pa sve do Vrbaka, a možda i dalje.
No, neki firovi su imali male i ispuste – brzake, koji su bili snažno ubrzanje za hrabre Pazarce koji su plovili Raškom.
Ono što je danas jahta, za nas djecu bila je guma od bagera. Imali su je samo najsretniji od nas. Bilo je posebno zabavno pustiti se niz brzak ,,bagerkom,, doživjeti uzbuđenje i adrenalin, dok se voda snažno obrušavala preko kamenja i stvarala pjenu i buku. To je bio izazov kao iz filma.
Kad imaš pa nemaš
Kad smo saznali da je neko iz inostranstva donio pravi čamac na naduvavanje sa veslima, svi smo bili jako uzbuđeni. Željeli smo da se provozamo “velikim plavim brodom”, ali taj je čuvao čamac samo za sebe, što nas je frustriralo. Čini se da ni Raška nije bila ravnodušna prema toj situaciji.
Nakon nekoliko dana, brzak je probio čamac, a ovaj je ostao ljut i usamljen. Shvatio je da mu je čamac bio jedina stvar za privlačenje pažnje i društva, i nije znao kako da se snađe bez njega. Kasnije se molio da mu dopustimo da se provoza na našim gumama, ali ne sjećam se jesmo li mu to dozvolili.. . Sjećam se samo lijepih slika koje me nostalgično podsjećaju na to vrijeme.
Skokovi sa ćuprije
Najhrabriji u našem kraju su se usudili skakati s ćuprije, izvodeći rizične skokove poput “laste” ili “nogačkog”. Sjećam se Gidiša sa Parica, koji je bio najhrabriji od svih iz sokaka kada je skakanje u pitanju. Njegovi skokovi su djelovali opasno, dok je komšiluk komentarisao da je njegov otac Rečko, kad je bio mlad, isto tako, a možda čak i bolje skakao.
Ipak, hrabrih je bilo mnogo. Naš komšiluk je bio poznat po brojnim majstorima, od kojih je svaki imao svoj stil i vještine skakanja. Bilo je desetine njih, Mečka sa Pojila, momci sa Parica, Luga, Ćukovca, Potoka…
Čuli su se aplauzi, organizovali turniri, no sve to je bila rabota za starije. Mi, djeca, radije smo se igrali Zvanja – igra u kojoj bi, kada bi se nečije ime izgovorilo, ta osoba morala brzo skočiti u rijeku na određeni način.
S prvim akšamom pravo kući
Kada bi se sunce polako spuštalo, znali smo da je vrijeme za povratak kući. Sve što smo morali učiniti bilo je osušiti se, obući suhu odjeću i krenuti kući kao da se ništa nije dogodilo. Ako bi roditelji primijetili da smo “izgorjeli” od sunca ili da nam je odjeća mokra, rekli bismo im da smo bili na pravom bazenu. Morali smo tako, jer su roditelji osjećali strah i nelagodu zbog mogućih opasnosti. Uvijek su imali neku priču kako je neko dijete tamo umalo ,,izgubilo glavu,, . No, često bi se i sami nadovezali da su i oni skakali sa Centrale, ali da je voda tada bila čista. Djeca su bila djeca, a zabava neodoljiva, a i izazov je bio vrijedan grdnje ili vaspitnog kajiša.
Na tom firu su odrasli mnogi političari, ministri, novinari, advokati, profesori, glumci, pjevači, direktori, sportisti, radnici… Svi zaljubljeni u svoju rijeku i grad.
Godine su prolazile, a firovi su ostajali naša ljetna atrakcija i sjećanje na bezbrižna vremena provedena uz i niz Rašku. Danas, kada se sjetim tih trenutaka, srce mi zakuca s nostalgijom i željom da ponovo osjetim tu čaroliju koju su stvarali brzaci.
Foto fb: pazarnovi pazar pazar
