PRISTALICE TERORISTA MRZE MOĆNU TURSKU

Postoji još jedan (bitan) razlog zašto se toliko pizme izlilo od opozicije prema porodici Gülüşken. Činjenica da su oni etnički Kurdi zahvalni turskoj državi do mjere da ponosno govore Atatürkovu parolu “Oh, kako sam sretan zvati se Turčinom” ruši sve predrasude i neistine na kojima “političari i novinari, pripadnici terorističkog FETÖ-a i pristalice PKK-a” pokušavaju graditi distorziranu sliku Turske, vladajuće partije, društva – ukratko: realnosti

Piše: Bojan BUDIMAC

Vijest od 26. aprila da su turski državljanin Emrullah Gülüşken i njegovo troje (od četvero) djece transportirani iz Švedske turskim ambulantnim avionom nazad u Tursku, kada ne bismo živjeli u postistina vremenu, bila bi razlog za ponos svakog turskog državljanina i kao svaka vijest tog tipa bila bi relativno brzo i lahko zaboravljena.

Emrullah Gülüşken testiran je pozitivno na novi virus korona u Malmöu u Švedskoj. Međutim, ni poslije 11 dana od pojave simptoma, povišene temperature i respiratornih problema, švedsko zdravstvo, unatoč njegovom zdravstvenom stanju u koje spadaju i srčani problemi, nije našlo za shodno da ga primi na bolničko liječenje. Digresija – tzv. “švedski model”, kojem je cilj kolektivni imunitet, a ko preživi – preživi, uporediv je s nedobrovoljnom eutanazijom, pa se ne treba previše čuditi nad slučajem Emrullaha Gülüşkena. Nakon apela njegovih kćerki Samire i Leyle preko društvenih mreža (23. aprila), Ambasada Turske u Stockholmu i Direkcija za tursku dijasporu i srodne zajednice (YTB) stupila je u kontakt s porodicom Gülüşken i organizirala transport Emrullaha i njegovo troje djece, od kojih je dvoje također zaraženo virusom korona, turskim ambulantnim avionom od Malmöa do Ankare.

“Turska pruža uslugu transporta ambulantnim avionima i helikopterima od 2008. godine. To je jedina država koja nudi ovu uslugu besplatno, vlastitim sredstvima. Samo ove godine 453 pacijenta prevezena su zračnim putem, od toga, 211 pacijenata avionom. Oni koji misle da slične zdravstvene operacije mogu biti samo u filmovima trebaju vjerovati u našu zemlju”, poručio je na Twitteru turski ministar zdravlja Fahrettin Koca 28. aprila.

Istog dana na konferenciji za štampu Koca je bio primoran da demantira glasine, fake news i izjave opozicionih političara o “slučaju Gülüşken”, a čitava lavina laži obrušila se na njega (slučaj). Koincidentno (?), istog je dana iz Moskve, također ambulantnim avionom, u Tursku transportiran plućni bolesnik, student medicine Haluk Hasan Seyithanoğlu, koji zbog pandemije COVID-19 nije mogao biti operiran u Rusiji. No taj slučaj nije privukao ni djelić medijsko-opozicione pažnje koliko porodica Gülüşken. O tome u čemu je razlika, odnosno zašto se o jednom slučaju priča, piše i smara već nedjelju, a o drugom osim kratke agencijske vijesti ništa, malo kasnije, poslije opisa medijsko-opozicionog linča porodice Gülüşken.

Pet osnovnih laži bačeno je u opticaj što na društvenim mrežama, što u medijima, što u izjavama opozicionih političara tzv. Narodne alijanse – Narodne republikanske partije (CHP) i Dobre partije (İP). Prva je bila da je Emrullah Gülüşken iz Konye, odnosno iste općine tog grada odakle je ministar zdravlja Fahrettin Koca, te da su rodbinski povezani, pa je zato taj transport uopće izveden. Ispostavilo se da je porodica Gülüşken zapravo iz Batmana (“samo” bezmalo 1.000 kilometara istočno od Konye) i da nikakve veze, a kamoli rodbinske, nemaju s ministrom. Ovu je laž, između ostalih, plasirao televizijski kanal Tele 1 preko njihove “dopisnice” iz Švedske. Za dopisnicu se ispostavilo da je bila članica tzv. Narodnooslobodilačke stranke – Front Turske (THKP-C), marksističko-lenjinističke terorističko-razbojničke organizacije iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Toliko o kredibilnosti “dopisnice”.

Druga laž izvedena iz kopanja po Emrullahovim profilima na društvenim mrežama, gdje je pronađena njegova fotografija ispred luksuznog džipa, jeste da je on zapravo milijarder – implikacije te laži nije teško pretpostaviti. Ispostavilo se da se fotografirao ispred tuđeg vozila, što uopće nije tako rijetka pojava, te da je daleko od milijardera. Također na osnovu fotografije s društvenih mreža na kojoj je Emrullah u bolnici, plasirana je laž da zapravo uopće nije bolestan nego je sve “šou”, jer leži opušteno u običnom bolničkom krevetu bez ikakvih medicinskih aparata okolo. Ovu je laž, između ostalih, najviše propagirao Engin Özkoç, CHP parlamentarac kome nijedna laž nije strana niti se stidi da je izgovori. Ispostavilo se da je fotografija iz 2014. godine, kada je Emrullah ležao na kardiološkom odjeljenju.

Četvrta laž jeste da je Švedska protiv porodice Gülüşken pokrenula postupak oduzimanja švedskog (imaju dvojno) državljanstva. I ovo je brzo raskrinkano kao neistina. Interesantno (skoro pa fun fact) je da je to ujedno i jedina stvar u cijelom slučaju koju su švedski zvaničnici negirali. Naime, za razliku od turskih onlinelažljivaca, nisu ni pokušali da spinuju informacije o nepružanju medicinske pomoći Emrullahu Gülüşkenu. Peta neistina upravo na toj liniji i pokušava diskreditaciju Leyle, kćerke koja je ostala u Švedskoj, da je njen apel bio “samo zato što se ocu ćefnulo da dođe u Tursku”.

“Uprkos činjenicama, oni koji pišu i šire sve ovo jesu političari i novinari, pripadnici terorističkog FETÖ-a i pristalice PKK-a na društvenim medijima. Naravno, postoje oni kojima su oči, uši i mozak zatvoreni za istinu i sebe predstavljaju kao ‘opoziciju’. Emrullahu Gülüşkenu neće vjerovati da je bolestan prije nego što umre,” piše Nedim Şener u dnevniku Hürrıyet, dodajući: “Znam da se slučaj odužio, ali slučaj je važan jer pokazuje šta se događa danas i šta će se dogoditi sutra.”

Dakle, šta je razlika između slučaja Gülüşken i slučaja studenta medicine Haluka Hasana Seyithanoğlua? Možemo pridodati i slučaj evakuacije Zekeriye Kılınça iz Francuske u martu ove godine, kojem su u francuskoj bolnici htjeli isključiti aparate za održavanje u životu “jer će ionako umrijeti”, a sada nakon transfera u Tursku se oporavlja u Konyi i diše vlastitim plućima – slučaj koji je potpuno prošao ispod medijsko-opozicionog radarskog snopa.

Moje čvrsto uvjerenje jeste da odgovor leži u javno, na društvenim mrežama, iskazanoj zahvalnosti, prije svega predsjedniku Republike Turske Recepu Tayyipu Erdoğanu, zatim ministru zdravlja i cijeloj turskoj državi. To naravno ne znači da istu takvu zahvalnost nije iskazao i Seyithanoğlu. Jeste, identičnu, ali ona je zabilježena samo okom kamere Novinske agencije Demirören (DHA), pa ko je vidio – vidio je. Osim toga, postoji još jedan (bitan) razlog zašto se toliko pizme izlilo od opozicije prema porodici Gülüşken. Činjenica da su oni etnički Kurdi zahvalni turskoj državi do mjere da ponosno govore Atatürkovu parolu “Oh, kako sam sretan zvati se Turčinom” ruši sve predrasude i neistine na kojima “političari i novinari, pripadnici terorističkog FETÖ-a i pristalice PKK-a” koje pominje Şener pokušavaju graditi distorziranu sliku Turske, vladajuće partije, društva – ukratko: realnosti.

A ta realnost drastično je drugačija od one kada su pomenute kategorije imale više utjecaja. Rečenica iz govora predsjednika Erdoğana prilikom otvaranja (mega) gradske bolnice Başakşehir – “Kada smo došli na vlast nije bilo ni čestitih kola hitne pomoći”, što je onima s dužim pamćenjem konstatiranje očiglednog – izazvala je odijum “opozicionih novinara i političara” i anti-Erdoğan kampanju na društvenim medijima. Ko zna dokle bi to divljalo (vjerovatno još uvijek tinja u nekim budžacima interneta) da kolumnista dnevnika HürriyetAbdulkadir Selvi nije stavio vrlo efektnu tačku na diskusiju o kolima hitne pomoći. Šta je uradio? Samo je objavio fotografiju ambulantnih kola iz 1993. Uz to je napisao: “Neću ovdje da vodim raspravu o hitnoj pomoći. Ponekad jedna fotografija govori više od teksta na više stranica.

Objavio sam fotografiju kola hitne pomoći kojima je rahmetli predsjednik Turgut Özal odveden u bolnicu nakon srčanog udara u vili Çankaya. Na Özalu se nije moglo intervenirati jer vozilo, koje više liči na pogrebno vozilo nego na hitnu pomoć, nema potrebnu medicinsku opremu za hitnu intervenciju. Naime, od “opreme” je to vozilo imalo nosila koja su bila praktično na podu i torbu prve pomoći. Selvi je suprotstavio tu fotografiju fotografijom savremenog vozila hitne pomoći. Nepotrebno reći, ova druga izgledaju kao svemirski brod u odnosu na ona iz “prošlog stoljeća” (i. e. samo deceniju prije dolaska AK partije na vlast). Kako god, tursko zdravstvo sada raspolaže flotom od 5.400 najsavremenijih ambulantnih kola, 19 helikoptera i 4 aviona. No činjenica da se svi elementi te flote upotrebljavaju bez diskriminacije barem je isto toliko važna (a to možda najviše boli one nekad privilegirane).

Patološka želja da se predsjedniku Erdoğanu i AK partiji oduzme svaka zasluga za doprinos za razvoj i reformu turskog zdravstva ponekad dobija komične razmjere. Ministar zdravlja na jednoj konferenciji ozbiljno je upitan da li je tačno da je testove za COVID-19 platio Atatürk (ne, nije vic), a Faik Öztrak (glasnogovornik CHP-a) je bubnuo prije neki dan “da se sada vidi kako je Atatürk ostavio čvrst zdravstveni sistem za sobom” (uprkos fotografiji koju je objavio Selvi).

Stav/ Galib Gicić RTVNP