Saračević Helać: Prislanjali su mi cijev pištolja na glavu, ali još vjerujem u BiH

Arijana Saračević Helać, poznata bosanskohercegovačka novinarka, dobitnica Zlatnog ljiljana i Svjetske nagrade za hrabrost koju „International Women´s Media Foundation“ ratnim reporterima, o danima opsade Sarajeva i 6. aprila 1992. kada je, između ostalog, krenula i agresija na Bosnu i Hercegovinu, proteklih godina dala je na stotine svjetskih i ekskluzivnih intervjua, ali uvijek kada priča io tim danima borbe za našu državu u njenim riječima se osjeti – ljubav.
Na spomen Bosne i Hercegovine, ova iskusna novinarka iza koje su  decenije predanog rada u novinarstvu i nebrojeno mnogo urađenih priča, uvijek priča s velikom ljubavlju, pa tako je i ovoga puta u razgovoru za Radiosarajevo.ba.

Zlatni ljiljan za hrabrost
Arijana je u to vrijeme opsade Sarajeva i BiH izvještavala s prve linije, bez zaštitnog prsluka, jer ih tada nije bilo dovoljno da bi ih i novinari dobili, a za takvu hrabrost je osvojila i značajne nagrade kao što su Zlatni ljiljan.
„Da se sutra ponovo zapuca, opet bih ja bila tu, gdje sam evo i proteklih skoro 30 godina – uz moje kolege kamermane, mikrofon i na prvu liniju fronte. Sreća je pa takvih priča o ratu je sve manje, a i da se zapuca, zaista ne znam ko bi ovdje ostao i ponovo ratovao“, kaže iskreno Arijana za Radiosajevo.ba.
Šestog aprila 1992. se sjeća kao da je bilo jučer, tog odlaska na prvi ratni zadatak u okolicu Kiseljaka.
“Kada sam došla na posao, znam da je bila neka gužva na DESK-u, da se dešava mnogo toga. Moja starija koleginica je došla s terena, ali nije uspjela doći do svog cilja, do Kiseljaka da napravi priču, jer su bile barikade. Tada je meni moj urednik rekao da pokušam ja“, priča nam Saračević Helać i nastavlja:
„Pamtim da smo u ekipi bili snimatelj Hakija Hadžalić, tonac Boris Kragulj, Senad Hasić i ja. Krenuli smo drugim putem, preko Visokog, ali smo nekako uspjeli doći do mjesta gdje su bile postavljene barikade u blizini Čekrčića. Sjećam se da sam došla nespremna na posao, u nekoj suknjici i štiklama. I onda smo morali ići preko nekih brda, pješice i blata. Tada sam prvi put vidjela što sam ranije gledala na filmovima, naoružane muškarce s fantomkama na glavama“, dodaje Arijana, naglašavajući da kolega Kragulj i danas radi s njom, Hasić je u Australiji, dok se poznati ratni snimatelj Hadžalić bori za život i želi mu brz oporavak.
Nastavak priče o tom 6. aprilu 1992. je kao iz filmova, nastavlja Arijana.
„U jednom trenutku su otjerali Hakiju i Borisa koliko se sjećam prema nekoj crkvi, dok su mene ostavili tu, na barikadama. Jedan od njih mi je stavio cijev pištolja na nos i naredio „daj mi te naočale“. Ja sam kazala „možeš ih dobiti, ali mi daj 100 maraka“, jer su mi to bile naočale kupljene od moj prvog honorara. Pamtim da mi je i Hakija kada je odlazio od mene kazao „Arijana, daj mu te naočale, kada se vratimo u Sarajevo, kupit ću ti kupiti sto takvih istih“, ali ja nisam odustala“, podvukla je Arijana.
Kada je situacija bila sve napetija, Arijani je prišao jedan od SDS-ovac kojeg je poznavala iz tadašnje Skupštine Bosne i Hercegovine, odakle je često znala izvještavati sa zadataka.
“Kazala sam mu da sam došla iz Sarajeva da napravim priču o njima kako su oni ugroženi. To je bila čista jedna moja snalažljivost i uspjela sam napraviti prilog. Nažalost, razočaranje je stiglo kada sam došla u zgradu RTV BiH“, govori nam Saračević Helać.
Kaže da joj tadašnja urednica Dubravka Kenić, koja je trenutno u Beogradu, nije željela objaviti prilog tražeći razne razloge.
„Moja je sreća da je sve to slušao Goran Milić iz YUTEL-a, čije su kancelarije bile odmah do naših, pa je preko svoje organizatorice Faje tražio da dođem do njega i da mu dam prilog, koji je on kasnije objavio i što je izazvalo veliku pažnju javnosti. To je bila prva priča nakon sarajevskih barikada 5. aprila“, istakla je Arijana.
Sve ostalo je historija, na stotine njenih zadataka sa ratnih linija iz Sarajeva i okolice grada, iz Bosne i Hercegovine, čime je na kraju nagrađena Zlatnim ljiljanom i brojnim drugim priznanjima.
„Sarajevsko ratište je od svih ratišta bilo najteže. Istakla bih još Vlašić i Ponijere, kao opasna ratišta s kojih sam izvještavala. Ja sam svoj posao radila s velikim srcem, iz velike ljubavi i patriotizma prema mojoj domovini. Iz tih nekih principa gdje nas je politika izdala 1. marta 1992. godine. Danas ništa nije ostalo od te države za koju smo mi rekli ZA“, priča nam Arijana i dodaje:
No, da odustanem od svega izdala bih svoje roditelje,  porodicu, svoje prijatelje kada bih odustala od svega. Ja i dalje vjerujem da naša država može biti bolja. Zaista vjerujem. Preuzela sam odgovornost da moja djeca žive ovdje i nije fer da odustanem. Ja se borim na svoj način, da li je to dobro ili nije, ali nekako sam puna nekih ideala“.
Dokumentarac “KK Bosna” kao dokaz
Na premijeri svog posljednjeg dokumentarca „KK Bosna“, koji je u četvrtak navečer prikazan u Domu mladih, imala je priliku da vidi da u BiH još ima ljudi.
„Nismo svi otišli iz Bosne… Nećemo ni otići, jer mi je na premijeri bilo puno srce. Pozvala sam sve svoje starije kolege s kojima sam radila i bili su oduševljeni pozivom. Želim da vjerujem da sve to što radim ima smisla, ne samo ja, već i svi novinari koji se bore da ova država opstane. Nisu bitna naša imena kako se zovemo, već pozitivna energija koja vlada između nas. Vjerujem da će bolji ljudi na kraju pobijediti“, naglašava Arijana u razgovoru za
Radiosarajevo.ba/RtvNP Galib Gicić