Muslimanski NATO ili slika za jednokratnu upotrebu
Turska donosi vojsku i tehnologiju. Saudijska Arabija kapital. Pakistan nuklearno odvraćanje.
Piše: Rasim Ljajić
Potpisivanje zajedničkog odbrambenog sporazuma Turske, Saudijske Arabije i Pakistana u Meki moglo bi se pokazati kao jedan od najznačajnijih geopolitičkih događaja ove godine. Ne toliko zbog onoga što je potpisano, koliko zbog onoga što bi iz tog sporazuma moglo nastati.
Formulacija je nedvosmislena: oružani napad na jednu od tri države smatrat će se napadom na sve tri.
Sporazum predviđa i jačanje svih oblika vojne saradnje. To je princip kolektivne odbrane koji neizbježno podsjeća na član 5. Sjevernoatlantskog saveza. Zbog toga će novi savez već od prvog dana pratiti naziv koji se posljednjih mjeseci često koristio: „muslimanski NATO“.
Poređenje je za sada pretjerano. NATO ima 77 godina zajedničkih institucija, komandnu strukturu, standardizirane procedure i vojno planiranje koje tri potpisnice sporazuma iz Meke tek trebaju izgraditi.
Ali politička poruka mnogo je važnija od institucionalne forme: tri velike sunitske sile odlučile su da dio svoje sigurnosti ubuduće vežu jedna za drugu.
I svaka za to ima svoje razloge.
Tri države – tri različita straha
Saudijska Arabija već decenijama najveću potencijalnu sigurnosnu prijetnju vidi u Iranu. Pakistan svoju vojnu doktrinu praktično od nastanka države gradi prema Indiji. Turska je formalno članica NATO-a i nema zvanično definiranog regionalnog neprijatelja, ali su njeni odnosi s Izraelom posljednjih godina došli do tačke na kojoj se dvije države sve otvorenije posmatraju kao strateški konkurenti.
Zato je zanimljivo da nijedan potencijalni protivnik nije imenovan u sporazumu.
To vjerovatno nije slučajno.
Rijad ne želi potpuno zatvoriti vrata Teheranu. Pakistan ne želi Saudijsku Arabiju automatski uvući u svaki budući sukob s Indijom. Turska, kao članica NATO-a, posebno mora voditi računa o obavezama koje preuzima izvan Alijanse.
Ali upravo u toj neodređenosti nalazi se i politička vrijednost sporazuma.
Potencijalni protivnik sada mora računati ne samo s državom koju bi napao nego i s mogućnošću reakcije druge dvije.
To je suština odvraćanja.
Šta ko donosi za sto
Možda je najveća snaga ovog saveza upravo u tome što se vojne sposobnosti tri države ne preklapaju, već dopunjuju.
Turska donosi ono što je posljednjih desetak godina sistematski gradila: snažnu domaću namjensku industriju, bespilotne letjelice, raketne sisteme, elektronsko ratovanje, ratne brodove, oklopna vozila i sve ambiciozniji program borbene avijacije. Uz to ima drugu po veličini armiju unutar NATO-a i ogromno iskustvo u njegovim komandnim i operativnim strukturama.
Saudijska Arabija donosi nešto sasvim drugo: novac i jednu od tehnološki najopremljenijih avijacija u regionu. Decenijama je kupovala najmodernije američko i zapadno naoružanje, ali joj upravo iskustvo posljednjih godina pokazuje da posjedovanje skupog oružja nije isto što i posjedovanje potpune strateške autonomije.
Pakistan donosi ono što nema nijedna druga većinski muslimanska država – nuklearno oružje.
Tu dolazimo do najosjetljivijeg pitanja čitavog sporazuma.
Da li se pod formulacijom da će „napad na jednu biti smatran napadom na sve“ podrazumijeva i pakistanski nuklearni arsenal?
Niko to nije rekao.
Međutim, od sada svaki vojni planer koji razmatra veliki napad na jednu od tri države mora u svoju računicu uvesti i Pakistan kao nuklearnu silu.
To već samo po sebi mijenja stratešku matematiku Bliskog istoka.
Poruka iranskog rata
Ipak, možda najvažniji potpis na sporazumu nije turski ni pakistanski nego saudijski.
Saudijska Arabija je decenijama svoju sigurnost zasnivala na jednostavnoj formuli: naš novac i američko oružje, plus naša nafta i američka vojna zaštita.
Ta formula danas više nije dovoljna.
Rat s Iranom pokazao je ranjivost čitavog sigurnosnog sistema Zaljeva. Američki Patriot i THAAD sistemi presreli su veliki broj iranskih raketa, ali su istovremeno trošili izuzetno skupe i ograničene zalihe presretača. Saudijska Arabija je, prema dostupnim podacima, za nešto više od mjesec dana potrošila ogromnu većinu svojih zaliha, čak 86 posto, raketa Patriot.
Ali još važnija od tehničke bila je politička lekcija.
Zaljevske monarhije potrošile su tokom prethodnih decenija stotine milijardi dolara na američko naoružanje i američku sigurnosnu arhitekturu. Ipak, kada je rat stigao u njihovo dvorište, postalo je jasno da nijedan američki sigurnosni kišobran nije neograničen.
To ne znači da Rijad napušta Vašington.
Znači nešto drugo: više ne želi zavisiti samo od Vašingtona.
Upravo tu treba tražiti jedan od ključnih razloga ovog sporazuma.
Trumpov problem: Saveznici traže osiguranje od saveznika
Politika Donalda Trumpa počiva na ideji da američki saveznici moraju više plaćati za vlastitu sigurnost.
Problem za Vašington nastaje kada oni taj zaključak prihvate, ali odluče da novac i politički kapital ne ulože samo u američku zaštitu.
Saudijska Arabija upravo to radi.
Ona ne raskida savez sa SAD-om, nego kupuje dodatnu policu osiguranja.
Pakistan joj nudi vojnu dubinu i nuklearni faktor. Turska joj nudi veliku konvencionalnu vojsku, razvijenu namjensku industriju i mogućnost da dio naoružanja dobija izvan tradicionalnog američkog lanca snabdijevanja.
Rijad tako pokušava prijeći s modela zavisnosti na model diversifikacije.
Ako se taj trend nastavi, najveća posljedica sporazuma iz Meke možda neće biti stvaranje antiiranskog ili antiizraelskog saveza, nego postepeno smanjivanje američkog monopola nad sigurnošću Bliskog istoka.
Sunitski savez protiv Irana?
Ne može se previdjeti još jedna činjenica: Turska, Saudijska Arabija i Pakistan tri su velike države sa sunitskom većinom.
Iran je šiitska regionalna sila. Ako iz rata sa SAD-om nije izašao kao vojni pobjednik, svakako nije politički i moralno poražen. Pobijedio je već samom činjenicom da je preživio i opstao.
Poslije direktnih vojnih sukoba ove godine bilo bi veoma lako novi savez predstaviti kao stvaranje sunitskog bloka protiv Teherana.
Ali to bi bilo previše pojednostavljeno.
Turska s Iranom istovremeno sarađuje i takmiči se, od Sirije i Iraka do Kavkaza i Centralne Azije. Pakistan s Iranom dijeli dugu granicu i ne može sebi priuštiti trajno neprijateljstvo s Teheranom, naročito nakon njegove posredničke uloge i mirovne misije u ratu između Irana i SAD-a. Saudijska Arabija, uprkos dubokom rivalstvu, ima interes da izbjegne permanentni rat s Iranom.
Zato će sve tri države vjerovatno insistirati na tome da sporazum nije usmjeren protiv bilo koga.
Teheran, međutim, neće čitati samo saopćenja.
Čitat će kartu.
A na toj karti Iran od danas ima Tursku na zapadu, Pakistan na istoku i Saudijsku Arabiju preko Perzijskog zaljeva povezane sporazumom o međusobnoj odbrani.
To je strateška činjenica koju Iran ne može ignorirati.
Izrael i palestinsko pitanje
Za Izrael je situacija još komplikovanija.
Pakistan i Izrael nemaju diplomatske odnose. Tursko-izraelski odnosi već su duboko narušeni. Saudijska Arabija je, s druge strane, godinama bila centralna meta američkog projekta širenja Abrahamovih sporazuma.
Vašington je računao da bi normalizacija odnosa Saudijske Arabije i Izraela predstavljala završni i najvažniji korak u stvaranju novog regionalnog poretka i dodatnu marginalizaciju palestinskog pitanja.
Rijad sada šalje drugačiji signal.
Zbog unutrašnjeg pritiska vlastite javnosti i zbog promijenjene političke arhitekture u regionu, saudijski stav vraća se na fabričke postavke: bez jasnog puta ka palestinskoj državi nema normalizacije s Izraelom. Umjesto Abrahamovih sporazuma, Saudijci su potpisali sporazum s Turskom i Pakistanom. I to vojnog karaktera i sadržaja, što dodatno povećava saudijski manevarski prostor za novi pristup.
Za Izrael je posebno diskutabilno prisustvo Turske. Ankara više nije samo regionalni politički kritičar Izraela. Ukoliko sporazum dobije stvarni vojni sadržaj: zajedničko planiranje, razmjenu obavještajnih podataka, integriranu protuzračnu odbranu, zajedničke vježbe i koordinaciju vojnih industrija, Turska može postati jezgro potpuno nove sigurnosne arhitekture u muslimanskom svijetu.
A šta ako se pojavi četvrti član?
Možda najvažnije pitanje u ovom trenutku glasi: da li je sporazum završen s tri potpisnice ili predstavlja jezgro šireg saveza?
Ako ostane na Turskoj, Saudijskoj Arabiji i Pakistanu, riječ je o moćnom, ali ograničenom trilateralnom aranžmanu.
Ako vrata budu otvorena drugim državama, priča postaje sasvim drugačija.
U tom slučaju sporazum iz Meke mogao bi predstavljati početak stvaranja prvog ozbiljnog sistema kolektivne sigurnosti velikih muslimanskih država.
Potencijalnih kandidata ne nedostaje. Prije svih, to se odnosi na Egipat. Ima najveću arapsku vojsku, ogroman geostrateški značaj i kontrolira Suecki kanal. A riječ je o zemlji sa 110 miliona stanovnika.
Ali širenje bi odmah otvorilo i niz problema: različite odnose prema Iranu, Izraelu, SAD-u, Kini i Rusiji, kao i međusobna rivalstva koja već decenijama sprečavaju stvaranje jedinstvenog sigurnosnog bloka u muslimanskom svijetu.
Zato će pravi značaj potpisanog sporazuma biti moguće procijeniti tek kada vidimo šta slijedi poslije njega.
Da li će nastati zajednička komanda? Hoće li biti uspostavljen stalni vojni štab? Da li će postojati zajedničko planiranje i obavještajna struktura? Da li će saudijski kapital finansirati zajedničku tursko-pakistansku proizvodnju naoružanja?
I, iznad svega, hoće li se pojaviti četvrta država?
Tek odgovori na ta pitanja pokazat će da li je „muslimanski NATO“ samo atraktivan medijski naziv ili projekat koji zaista nastaje.
Svije tu kome više niko ne želi samo jednog zaštitnika
Sporazum iz Meke zato treba posmatrati i u mnogo širem kontekstu.
Svijet više nije podijeljen na čvrste blokove kao u vrijeme Hladnog rata. Države pokušavaju istovremeno imati nekoliko partnera i nekoliko sigurnosnih opcija.
Saudijska Arabija može biti strateški partner SAD-a i istovremeno graditi vojni savez s Turskom i Pakistanom. Turska može ostati članica NATO-a, a istovremeno stvarati paralelnu sigurnosnu arhitekturu izvan NATO-a. Pakistan može sarađivati s Kinom, održavati veze sa SAD-om i istovremeno postati jedan od ključnih vojnih garanata Zaljeva.
To je možda i najveća poruka ovog trilateralnog dogovora.
Sporazum u Meki nije nužno pobuna protiv Amerike, niti savez protiv Irana, Izraela ili Indije.
On je prije svega izraz nepovjerenja u svijet u kojem je sigurnost jedne države zavisila od samo jednog velikog zaštitnika. Također je i posljedica haosa i nesigurnosti koje je Donald Trump posijao širom svijeta.
Turska donosi vojsku i tehnologiju. Saudijska Arabija kapital. Pakistan nuklearno odvraćanje.
Ali najvažnije što ih je okupilo možda nije ono što imaju, već ono u šta više nisu potpuno sigurni — da će, kada dođe sljedeća velika kriza, neko drugi biti spreman da ih zaštiti.
Zato sporazum iz Meke možda neće postati „muslimanski NATO“.
Ali je svojevrstan pokazatelj koliko se odnos snaga na Bliskom istoku promijenio.
Izvor: politicki.ba
