Kada Hotić: Ovdje je historija ispisana bijelim nišanima
Na komemoraciji povodom 31. godišnjice genocida u Srebrenici, u prostoru nekadašnje Fabrike akumulatora, danas Memorijalnog centra, Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja Pokret majke enklave Srebrenica i Žepa, kroz potresno svjedočenje podsjetila je na prijeratni život, ratnu agoniju i gubitak najbližih, poručivši da se historija genocida ne može izmjestiti niti zaboraviti, jer je, kako je kazala, “ispisana bijelim nišanima”.
“Ovo je poseban dan, dan jednom godišnje kada se okupimo da obilježimo godišnjicu, sada 31., genocida u Srebrenici”, kazala je Hotić govoreći o životu u prijeratnoj Srebrenici, ratnim dešavanjima, stradanju svoje porodice i iskustvima iz jula 1995. godine, ističući važnost čuvanja sjećanja na žrtve.
Imala je 21 godinu kada je rodila sina Samira, koji nije preživio genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.
“Odrastao je, postao momak, moj ponos, ljepota. Moj muž, također, moj prijatelj i čovjek koji mi je bio oslonac, otac moje djece, i moja braća, moja Srebrenica, moje komšije, moj narod.”
Srebrenica je, kako je kazala, prije rata bila jako lijep grad, tu je bilo jako lijepo živjeti, uređen grad sa prirodnim ljepotama, dobar narod. Tu su zajedno živjeli pravoslavci, katolici i muslimani.
“Bili smo jedan lijep narod, slagali smo se. Ova hala ovdje (bivša Fabrika akumulatora, danas Memorijalni centar) je nekada bila izvor života, ovdje se radilo, zarađivalo, veselilo. Ova dolina bijelih nišana vrvila je životom”, kazala je Hotić.
Poručila je da ne zna kome je zasmetao taj život, ko je došao na ideju da razori jednu ljepotu od života.
“Ljudi koji vode ratove, nisu civilizovani ljudi”, poručila je.
Podsjetila je na strahote kroz koje su prošli od 1992. godine.
“Napad na ovaj mali grad, a to je bio napad od naših komšija pravoslavaca, koji su dobili naredbu iz Srbije i izvršavali je. Dobili su oružje iz Srbije”, kazala je navodeći da nesrpsko stanovništvo nije bilo spremno za rat, nisu imali ni sredstva da se brane.
“Mi se nismo pripremali, nismo vjerovali da će biti rat. Napadnuti smo svim sredstvima, a prije toga su nam oduzeli sve privatno oružje, ostali smo goloruci.”
Ljudi su tada stjerani u Srebrenicu, a nakon toga su ostali bez vode, pa bez hrane i ostalih uslova za život.
“Bili smo potpuno odsječeni.”
Nakon toga, podsjetila je Hotić, pala je Srebrenica.
“Poslije su nas, padom Srebrenice, sakupili u ovaj prostor, u ovu dolinu gdje su danas ovi bijeli nišani i ove hale. Ovdje se vijorila zastava Ujedinjenih nacija. Pozivali su nas, garantovali su nam život, opstanak. Prevareni smo bili, izdali su nas. Na tacni su nas servirali Mladićevim krvolocima”, istakla je Hotić.
Od 11. jula, dvije noći je provela u kompleksu tadašnje Fabrike akumulatora. Te noći, poručila je, nikada zaboraviti neće.
“Ništa nisam zaboravila. Sjećam se majke kojoj su zaklali dijete u krilu, imalo je 13 godina”, ispričala je navodeći da se sjeća i silovanja djevojčica od devet godina.
“Trinaestog jula sam izašla odavdje. Moj brat i sin su otišli preko šume.”
Izrazila je zahvalnost generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Antoniju Guterresu na njegovoj podršci i doprinosu usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a.
“Ne krivim UN, kao UN, ali krivim tadašnje čelnike. Hvala Bogu pa su došli novi ljudi.”
Kazala je i da im “ne treba nam mezarje negdje drugo u BiH”.
“Ovdje je historija, ovdje su nam uzimali iz ruku, ovdje su nas razdvojili od naših najdražih. Ovdje su ubijali, ovdje se piše historija. Napisali smo je bijelim nišanima. Nisu oni nestali, oni su odvedeni, ubijeni, zakopani, sakriveni.”
Hotić je svijetu poručila: “Nema oružja koje će ubiti narod. Ubili su mnogo, ali mi se hvala Bogu, rađamo. Imamo naše djece širom svijeta, vole BiH.”
federalna.ba/AA
