“Naoružavanje ne znači rat, ali ga čini vjerovatnijim”

Ovo je tekst O sadašnjosti i o tome koliko ona podsjeća na tridesete godine dvadesetog vijeka. Doduše, tada smo imali krizu liderstva politike, danas imamo sve to i plus krizu demokratije. Sve ostalo je tu: nacionalizam, autoritarizam, rasizam, imperijalizam,militarizam, protekcionizam, populizam, patrimonijalizam…

Piše: Rasim Ljajić

Možda naslov zvuči nategnuto, pretjerano i neuvjerljivo. Nećemo se ovdje baviti razlikama, kojih svakako ima u izobilju, prije svega zbog značajnog tehnološkog, ekonomskog, demokratskog i sveukupnog napretka. Praviti analogiju događjaja i situacije u dva različita vijeka, samo po sebi je jako nezahvalno.

Ali vrijedi pokušati. Da se odmah razumijemo,ovo nije tekst o prošlosti. Ovo je tekst o sadašnjosti i o tome koliko ona podsjeća na tridesete godine dvadesetog vijeka. Doduše, tada smo imali krizu liderstva i politike, danas imamo sve to i plus krizu demokratije. Sve ostalo je tu: nacionalizam, autoritarizam, rasizam, imperijalizam,militarizam, protekcionizam, populizam, partimonijalizam….

No, krenimo redom.

a) Geopolitičko preslagivanje-kraj jedne ere.

Tridesete su bile kraj versajskog sistema i uvod u Drugi svjetski rat. Danas gledamo eroziju dominacije SAD i pozicioniranje Kine kao stabilne, predvidive, ekonomske i tehnološki razvojne globalne sile. Rusija gubi trku uprkos vojnoj snazi i energetskoj nadmoći, prije svega zbog značajnog ekonomskog zaostajanja, međunarodne izolacije, tehnološkog i demokratskog deficita. “Najopasniji trenuci u historiji su trenuci promjene ravnoteže moći”, upozoravao je Henry Kissinger.

 

b) Podjela sfera uticaja-nova “vrlika nagodba”

U tridesetim godinama, velike sile su pokušale da “urede svijet” kroz sporazume i tajne dogovore, od Minhenskog sporazuma do Pakta Molotov-Ribbentrop, kojim su Njemacka i Sovjetski Savez praktično podjelili interesne zone.

Danas se ponovo govori o “sferama uticaja”. Trampovoj administraciji nije mrska ideja da bi globalni poredak mogao da se stabilizira kroz neku vrstu dogovora između SAD, Kine i Rusije. Logika je uvijek ista “veliki pisu pravila, mali ih čitaju tek kada počnu da važe”.

 

c) Ekonomska nesigurnost

Velika depresija(1929-1939) praćena bankrotima, velikom nezaposlenošću i padom proizvodnje razorila je povjerenje u sistem i otvorila prostor za političke i ideološke ekstreme. U posljednjih dvadeset godina svijet je bio suočen sa globalnom finansijskom krizom (2008), zatim sa migrantskom krizom (2015), da bi sve kulminiralo sa Korona-pandemijom (2020), od koje se svjetska ekonomija još uvijek nije oporavila. “Kada ekonomija izgubi stabilnost, politika gubi razum.”(John Maynard Keynes)

 

d) Povratak protekcionizma

Tridesete su zatvorile svijet: carine, kvote, trgovinski ratovi. Globalna trgovina je pala za 60-65% u periodu 1929-1934.godine. Nezaposlenost je u pojedinim zemljama porasla za 25%.

Danas, Trump je carine koristio i upotrebljavao za svaki i najmanji spor sa bilo kojom zemljom. Posljedice su veće cijene, rast inflacije, izmještanje proizvodnje (Vijetnam, Meksiko), te skuplji i složeniji lanci snabdijevanja. Globalizacija nije više pravilo, postala je pitanje bezbjednosti.

 

e) Militarizacija i trka u naoružanju

Pred Drugi svjetski rat Njemačka je povećala vojnu potrošnju za deset puta od 1933. do 1939. godine. Vojni izdaci činili su 20-25% BDP-a. Velika Britanija i Francuska kreću u “trku” od 1936. kada počinju i izdašna vojna ulaganja. Danas, prema Stockholm Peace Research Institute, vojna potrošnja prelazi 2.2 triliona dolara, što je historijski maksimum. “Naoružavanje ne znači rat, ali ga čini vjerovatnijim”, pisao je George Kennan.

 

f) Lideri i stil politike

Činjenice više nisu važne, već narativi u koje mase povjeruju. I koje bude emocije. Prije jednog vijeka pojavili su se lideri koji nude jednostavne odgovore na najkrupnije i najsloženije društvene probleme. Danas se isti obrazac vraća: parole, slogani, polarizacija,”borba protiv elita”, bjesomučno ponavljanje istih fraza, izmišljanje spoljnih i unutrašnjih neprijatelja…Mase ne veruju u činjenice, već u priče koje im daju smisao.”(Hannah Arendt)

 

g) Mnogo “malih” ratova

Danas se u svijetu vodi 58 aktivnih oružanih sukoba, najviše od završetka Drugog svjetskog rata. Tridesete su izgledale slično. Niz ograničenih kriza koje su počele Anschlussom Austrije, napadom na Poljsku, pa okupacijom Belgije, Holandije i Francuske. Svaki od tih sukoba bio je “lokalan”. Zajedno su postali svjetski rat. “Ratovi rijetko počinju kao svjetski, oni to postaju”,govorio je Carl von Clausewitz

 

h) ljudska površnost

Već citirana Hannah Arendt upozoravala je da “najveće zlo ne dolazi uvijek iz namjere, već iz površnosti”. Adolf Hitler je dva puta pokušao da upiše Akademiju likovnih umjetnosti u Beču i oba puta je bio odbijen. Taj nespjeh se često pivezuje sa njegovim kasnijim radikalizmom,koji je bio rezultat ogromne lične ambicije i ograničenog razumjevanja svijeta. Ipak, jedinica mjere za površnost, u aktuelnom vremenu je, bez sumnje Donald Trump. Covjek koji vodi najmoćniju zemlju na svijetu, a koji miješa Grenlad i Island, Armeniju i Albaniju, koji zaustavlja sukobe između Azerbejdzana i Kambodže, koji varikinom liječi koronu, ne priznaje klimatske promjene. Koji sve državne stavove prenosi i saopštava putem društvenih mreža, pa i one da će “od večeras nestati jedna civilizacija”. Nadasve, čovjek koji u svom vokabularu koristi ne više od 200 riječi. “Opasno je kad moć počne da vjeruje da joj znanje nije potrebno”.(Isaiah Berlin)

A šta tek reći za najbliže okruženje američkog predsjednika. Od četiri ključna ministra (odbrana, finansije, trgovina, energetika) nijedan nema ni dana iskustva u politici ili državnoj službi. U jeku rata sa Iranom, među šest prvih saradnika (Hegseth, Rubio, Vance, Witkof, Muller, Kushner) sa kojima se “savjetuje” i “strateški planira”, samo dvojica imaju nekakvo vojno iskustvo. Hegseth je član Nacionalne garde i ima čin majora, a Vance je 2005. godine bio u Iraku šest mjeseci i imao zadatak da fotografiše, izvještava i dokumentuje taj rat.

 

i) Antiindividualizam

U Njemačkoj i Sovjetskom Savezu u tridesetim godinama pojedinac se podređuje “narodu”,”rasi” ili “državi”. Poznata maksima često pripisivana Adolfu Hitleru: “Ti si ništa, tvoj narod je sve”. Tako je lična sloboda postala sumnjiva kategorija. Danas, takođe, imamo jačanje narativa da je pojedinac manje važan od kolektiva, nacije ili ideologije. Saradnici Donalda Trumpa više puta su insistirali na lojalnosti lideru kao najvažnijem kriterijumu. Sam Trump je to formulisao: “I need loyalty. I expect loyalty”. Individualno misljenje tako postaje problem a ne vrijednost.

 

j) Prezir prema kulturi

U Berlinu 1933. nacisti organizuju spaljivanje knjiga, uništeno je oko 25.000 djela “nepoželjnih” autora (Heinrich Heine, Sigmund Freud…).

Ministar propagande Joseph Goebbels poručuje: “Doba ekstremnog intelektualizma je završeno.”

Poznata (i često citirana) rečenica iz tog vremena:

“Kad čujem riječ kultura, hvatam se za pištolj.”

Danas nema spaljivanja knjiga, ali postoji diskreditacija i pritisak na umjetnike i intelektualce. Budžetski i institucionalni pritisci su konstanti i lako vidljivi kroz smanjenje finansiranja kulturnih institucija uz poruke da je kultura “luksuz” ili “elitistička zabava”. Najbolje to oslikava Trumpova izjava iz 2016: “Šta je to sa Oskarima. Tako su blijedi, tako su dosadni”. Zapravo, američki predsjednik ne može da sakrije svoj bijes prema umjetnicima, smatrajuci ih “otudjenom elitom”.

 

k) Propaganda

Za vrijeme nacističke Njemacke propaganda postaje industrija.

Broj radio-aparata raste sa oko 4 miliona (1932) na više od 12 miliona do 1939. Režim proizvodi stotine propagandnih filmova i hiljade plakata godišnje.

U vremenu sadašnjem, termin “fake news” ulazi u svakodnevni govor, a Donald Trump često koristi formulaciju “enemy of the people” za medije. Istraživanja pokazuju da se lažne vijesti šire do 6 puta brže od istinitih putem društvenih mreža.

Jedina je razlika u tome što je tada jedna velika laž stalno ponavljana, a danas se hiljade malih laži istovremeno plasiraju.

Mogli bi još da nabrajamo i pravimo historijske paralele. Tačno je da ovo nisu tridesete, ali su dovoljno slične. Najveca greška tog vremena je vjerovanje da će krize ostati lokalne i da neće “baš nas zahvatiti”. Ta iluzija je i danas najveća opasnost. Svijet nije isti, ali su mehanizmi skoro identični. I zato pravo pitanje nije da li se historija ponavlja, već da li smo išta naučili ili samo mislimo da jesmo.

 

Politicki.ba