Akademik Esad Duraković: „Iran žele uništiti, a poslije dolazi red na Tursku“
Dok se Bliski istok nalazi u središtu novih političkih i vojnih napetosti, sve češće se postavlja pitanje da li svijet ulazi u novu fazu globalnih sukoba. O tim procesima razgovarali smo s akademikom Esadom Durakovićem, profesorom emeritusom Univerziteta u Sarajevu i jednim od vodećih stručnjaka za islamsku civilizaciju. U intervjuu za RTV Novi Pazar, Duraković govori o podjelama u muslimanskom svijetu, odnosu Zapada prema Iranu, rastu islamofobije i mogućim geopolitičkim posljedicama aktuelnih događaja na Bliskom istoku.
Mnogi u našem regionu ovih dana ističu da je podjela muslimanskog svijeta na sunite i šiite jedan od ključnih razloga zbog kojeg je Iranu teško da ostvari širu podršku među muslimanima. Kako Vi objašnjavate ovu podjelu – je li ona prije svega vjerska, politička ili geopolitička?
Duraković: Postoji surevnjivost između šiita i sunita. To je istina. No, takve sektaške podjele postoje i u drugim religijama (naročito u kršćanstvu), ali to nije stvarni razlog za rat među pripadnicima šiita i sunita. Imao sam priliku slušati govore najviših iranskih poglavara, kao i nekih arapskih, o tome kako je bitno samo jedinstvo Ummeta, bez obzira na razlike među pojedinim sektama. I to je ispravan stav jer o vjeri svakom muslimanu sudi isključivo Allah, a ne bilo kakvi imami, svećenici ili ulema. To je bit islama. Štaviše, većina muslimana na pitanje da li si šiit ili sunit odgovara: „Ni jedno ni drugo, nego sam naprosto musliman.“ Sa stanovišta islama bitno je da su njegovi pripadnici pod kelime-šehadetom, a o ostalom Bog sudi, to su Njegove prerogative.
Međutim, problem proizlazi iz politike jer je ogromna većina, moglo bi se reći čak i sve arapske zemlje, pristala na to da bude klijent hegemonijskih SAD-a, kojima upravljaju cionisti i radikalni evangelisti, kojih ima oko 80 miliona u Americi, a koji kontroliraju američki Kongres, što znači i američku spoljnu politiku. Arapski podanički režimi, u većini, pristaju na antagoniziranje među šiitima i sunitima, a to ide naruku ostvarenju konačnih interesa cionizma na Bliskom istoku. Ne govorim o narodima, već o režimima kao klijentima – imajte to stalno u vidu. Upravo sada vidimo kako se iz američkih baza u arapskim zemljama napada Iran i to je ozbiljan faktor za dalju antagonizaciju, za koju ne snosi odgovornost Iran, već arapski režimi, a sve se „pokriva“ navodnim antagonizmom između šiita i sunita.
Kritičari bi rekli da je pojednostavljeno svesti kompleksne regionalne odnose na osovinu „cionizam protiv Irana i Turske“. Kako odgovarate na takve primjedbe i koje su ključne činjenice koje, po Vašem mišljenju, potvrđuju ovu tezu, ako je ona tačna?
Duraković: Takvi kritičari nisu u pravu i ne poznaju suštinu stvari. Sve što se danas i prethodnih godina zbiva na Bliskom istoku proizlazi iz odnosa cionizma (jevrejskog i evangelističkog) prema muslimanskom svijetu na tom području općenito, a ne samo protiv Irana i Turske. Nakon te dvije najjače regionalne zemlje, na udaru će se naći „sitnije“ arapske zemlje.
Da bi se razumjela stravična zbivanja na Bliskom istoku, mora se imati u vidu činjenica koju ne vide mnogi političari i analitičari. Naime, tamo se vodi, doslovno, biblijski rat, a on – kao takav – može imati samo biblijske posljedice, dakle epski totalitet. Cionisti (uvijek mislim na jevrejske i evangelističke cioniste) smatraju svojom najvećom zadaćom, svojom vjerskom dogmom, to da danas ostvare biblijska proročanstva na Bliskom istoku, a to znači stvaranje Izraela od Eufrata do Nila. O tome su javno govorili predsjednici Regan, Buš mlađi i mnogi drugi prvaci Republikanske stranke, koji su s radošću najavljivali skori armagedon na tom prostoru, naročito predsjednik Regan. (I Biden je s ponosom izjavljivao da je cionist.) Oni čvrsto vjeruju da je nužno dovesti svijet do kataklizme/armagedona jer je to, prema njihovom vjerovanju, uslov za pojavljivanje Mesije. Pri tome, imajte u vidu da ti fanatici dominiraju američkim (dakle, i izraelskim) institucijama koje vode spoljnu politiku. Nad naš svijet nadvila se smrtna prijetnja.
Iran između međunarodnih pritisaka i regionalnog sukoba
U svjetlu aktuelnih geopolitičkih tenzija, unutrašnjih društvenih previranja i kontinuiranih međunarodnih pritisaka na Teheran, kako Vi tumačite ono što se trenutno događa u Iranu – da li je riječ o pokušaju spoljne destabilizacije, procesu unutrašnje transformacije sistema ili o kombinaciji ta dva faktora?
Duraković: Konzistentno proizlazi da krajnji cilj izraelsko-američkog cionizma nije transformacija sistema u Iranu, kao ni navodno nuklearno naoružanje. To su samo izgovori za uništenje muslimanskog svijeta na prostoru koji je, navodno, Bog obećao Jevrejima na Bliskom istoku. Na promjeni režima ne bi se stalo. Tamo je razoren Irak pod isto tako lažnim izgovorima, tragično je destabilizirana Sirija, uništen je Liban, a sada preostaje Iran kao regionalna sila koja ne pristaje na klijentski odnos prema cionizmu, koja ima i snagu i dostojanstvo, pa kao takva predstavlja navodnu prijetnju.
U stvari, uvijek moramo imati u vidu krajnji cilj cionizma: armagedon, kraj povijesnog vremena zato da bi se pojavio Mesija, a to znači da im nije stalo do nekakve transformacije režima, već do kataklizme. Znam dobro o čemu govorim jer sam mnogo čitao o tome izvore „iznutra“ i kao orijentalist profesionalno se bavim tim svijetom. Dakle, dopustite – u ovom slučaju ja ne posmatram drveće nego šumu. Pratim procese, a ne pojedinosti.
Uzgred, kada je riječ o cionističkom vjerovanju u armagedon kao nužnost za pojavljivanje Mesije, radoznali čitalac može pogledati u vezi s tim i ajete 4–7 u kur’anskoj suri Al-Isra, a koji se – po svemu sudeći – odnose upravo na ovo vrijeme.
Svjedočimo dubokoj podijeljenosti javnosti kada je riječ o Iranu: jedni smatraju da pritisci, pa i akcije Izraela i Sjedinjenih Država, mogu dovesti do oslobađanja iranskog naroda od višedecenijske represije, dok drugi to vide kao opasnu destabilizaciju koja bi najviše pogodila same građane. Gdje je, po Vašem mišljenju, istina između ta dva narativa? Šta se u takvim okolnostima zaista događa s običnim ljudima u Iranu – da li oni postaju taoci vlasti, spoljne politike ili oboje?
Duraković: U Iranu jeste teokratski režim. Može se to nekome sviđati ili ne sviđati, ali to je njihova stvar. To nije razlog za međunarodnu agresiju na tu zemlju koja veoma dugo nije napala nikoga niti je bila prijetnja nekoj susjednoj zemlji. Ovu agresiju ne treba gledati kao navodno oslobađanje iranskog naroda. Riječ je o lukavoj i drskoj floskuli, paroli kojom se pokušava naći alibi za brutalni napad na suverenu i nedužnu zemlju. Pa molim vas – nismo djeca! Je li moguće da Izraelci i američki evangelisti toliko vole Irance da bombarduju njihove škole prepune djece i brojne druge gradove – sve zato da bi ih oslobodili?! (Kao što je Buš raketama „uveo demokratiju u Irak“!)
Ova agresija može samo ojačati osviještenost i patriotizam Iranaca jer je logično očekivati da nepravedan, brutalan spoljašnji napad može ojačati homogenizaciju napadnutog naroda. Pri tome želim naglasiti nešto vrlo važno. Naime, Iranci se veoma razlikuju od Arapa (govorim o režimima) i po tome što nisu toliko skloni hedonizmu i, naročito, po tome što imaju izuzetno razvijen (religijski) kult žrtve ili samožrtvovanja. Kod njih je to veoma razvijeno povijesno i religijski, a taj faktor je izuzetno moćan u odbrani. Mislim da mnogi nisu svjesni toga.
Da li smatrate da je ono čemu trenutno svjedočimo u slučaju Irana, kroz ekonomske sankcije, diplomatsku izolaciju, vojne prijetnje i direktne vojne akcije, u suštini moderna forma imperijalnog pritiska i kako to tumačite u kontekstu međunarodnog prava i suvereniteta naroda?
Duraković: Naš svijet, globalno, propada u moralni ponor, a to ne može završiti dobrim. Nakon Bosne i sarajevskog safarija uslijedila je Gaza kao grobnica humanih vrijednosti i tzv. međunarodnog prava, koje je pokopano, pa sada svjedočimo međunarodnoj agresiji na Iran. Upravo su ga napale dvije moćne zemlje. Nakon osmogodišnje agresije koju je, po nalogu istih zemalja Zapada, izvršio Saddam Husein, zatim nakon sankcija koje su opustošile zemlju, sada se tim dvjema agresorskim državama priključuju i tri najveće evropske zemlje. Pa to je već jedna vrsta svjetskog rata! I pazite, to nije samo imperijalni pritisak, nego je to – budimo otvoreni – replika krstaškog rata u 21. vijeku.
Moram dodati ovdje nešto važno. Naime, mnogi osuđuju Iran zbog napada na neke arapske zemlje. Nevjerovatno je kako time prikrivaju ključnu činjenicu da su te „suverene“ arapske zemlje ustupile svoj teritorij agresoru koji iz tih baza napada Iran. Ovi „pravednici“ ignorišu činjenicu da su te arapske zemlje de facto saučesnici u razornim napadima na Iran i stoga su te baze u njihovim zemljama legitimna vojna meta. Zašto ti lažni „čuvari“ suvereniteta arapskih zemalja ne osude činjenicu da su ustupile svoj suverenitet upravo zato da bi se odatle razarala jedna suverena zemlja koja nikoga nije napala?! Takva njihova reakcija je agresija na zdrav razum, a da ne govorim o međunarodnom pravu koje više ne postoji upravo zbog ovakvih „dušebrižnika“.
Budućnost regiona: Turska, islamofobija i globalna kriza
Ako Iran bude oslabljen, da li je realno očekivati da bi sljedeći geopolitički pritisci mogli biti usmjereni prema Turskoj i na koji način?
Duraković: Kao što rekoh, u regiji su ostale dvije respektabilne sile: Iran i Turska (kao muslimanske zemlje). Sada je na „meniju“ cionizma Iran, a nakon njega sigurno bi se u istoj poziciji našla Turska kao dominantno muslimanska i regionalno jaka zemlja, a takva ne odgovara Izraelu „od Eufrata do Nila“ – potrebno je devastirati je. No, ne vjerujem da će slomiti Iran, iako će u njemu načiniti velika razaranja i ubijanja.
Ove cio-evangelističke snage na Zapadu – protagonisti ovih tragičnih zbivanja – kao cionistički izvođači radova, u koje spada i Trump, itekako ne predstavljaju islam kao religiju, već kao politički ili filozofsko-politički sistem u kojem vide navodnu prijetnju, a to je pogrešno, naravno. Zapravo, to je samo njihov alibi za napad na arapske/muslimanske zemlje na Bliskom istoku. Takvim predstavljanjem islama izlazi se u susret cionističkom biblijskom projektu na Bliskom istoku, a „usput“ se dolazi i do dragocjenih resursa koje imaju te zemlje.
Uzmimo samo jedan, ali vrlo indikativan primjer: u jeku agresije na Gazu, američki predsjednik Trump govori o tome kako će, nakon „očišćenja“ Gaze (nakon potpune eliminacije Palestinaca), izgraditi na tom prostoru rezidencijalna turistička naselja. Da li je uopće moguće nešto morbidnije izjaviti, utoliko prije što izjava stiže s najviše instance najveće svjetske sile?! To je demonija profita. Epsteinova mefistofelska sjeta!
Koliko je, po Vašem mišljenju, zapadna percepcija islama i muslimanskog svijeta doprinijela današnjoj eskalaciji nasilja i moralnoj krizi međunarodnog poretka?
Duraković: Nasuprot krivom predstavljanju islama na Zapadu, valja imati u vidu da muslimanske zemlje nisu napale nijednu zemlju na Zapadu, nego se događa obrnuto. I masovno. Otuda, iz takvog tendencioznog shvatanja i predstavljanja, buja islamofobija koja je – u samoj biti stvari – upravo sada na djelu na Bliskom istoku. Cionisti ostavljaju za sobom pustoš biblijskih razmjera: oni smatraju svojom obavezom (i tako se ponašaju), kao u biblijskom ratu s Amalićanima, da uništavaju i djecu i starce, da ubijaju čak palestinske životinje i maslinjake, betoniraju bunare. Zlo je totalno, u epskim razmjerama.
Eto, uz takvu politiku prema biblijskim proročanstvima stala je najveća svjetska sila, a uz nju pristaju i najveće zemlje Zapada. Dakle, moralni, etički sunovrat je potpun, a on u tako dramatičnim razmjerama prethodi propasti civilizacije kao takve. Svijet je nad liticom. Morao bi se vratiti bratstvu ljudskog roda ili će se ovako survati.
Razgovarao: Fahrudin Kladničanin
