Društvo

Majstori Sarajeva ne pitaju hoćemo li, nego koliko možemo kuća izgraditi gratis za Jablanicu

KOLUMNA, piše Galib Gicić;

„Ajmo se skupiti i porodicama odraditi kuće u Jablanici! Za mjesec dana, što više kuća, gratis.“Kada Benjamin Ahmić, član Facebook grupe „Majstori Sarajevo“, napiše ove riječi, to nije poziv na debatu niti objava za lajkove. To je komanda. Jednostavna, direktna i nezaobilazna.

Pitanje nije bilo: „Da li ćemo nešto uraditi?“ To se podrazumijevalo. Pitanje je bilo: „Koliko možemo?“

Priča o Jablanici ne treba mnogo uvoda. Grad koji je prošle godine doživio jedno od svojih najtežih poglavlja – poplave koje su nosile sve pred sobom – sada se suočava s bezizlazom. Voda se povukla, tijela šehida su ukopana, džamija izronila, kamere su se ugasile, a obnova je, kao i uvijek, ostavljena na milost i nemilost sporog sistema. Kuće koje nisu uništene vodom sada, čini se, razara nebriga.

 

Tu dolazi inicijativa koja ruši sve predrasude. Majstori Sarajeva, grupa od preko 100.000 članova – među kojima je pedeset hiljada zanatlija – odlučili su da ne čekaju nikoga. Zidari, električari, vodoinstalateri, ljudi s alatom i iskustvom, uzeli su stvar u svoje ruke. Njihovo pitanje nije bilo: „Kada će vlast nešto uraditi?“ Njihovo pitanje je bilo: „Koliko kuća možemo podići za mjesec dana?“Odgovor je bio jednostavan: „Onoliko koliko treba.“

Ispod Ahmićevog posta, riječi su brzo ustupile mjesto djelima. Komentari su dolazili jedan za drugim. Neko je ponudio građevinski materijal. Drugi je napisao da ima kamion i alat. Treći je okupio ekipu spremnu za teren. A među tim riječima bilo je i opreza. „Samo da sve ode u prave ruke,“ napisala je Sana Oglečevac, vjerovatno iz ranijih iskustava akcija za koje sumnja da nisu završile na terenu. Nepovjerenje nije bilo usamljeno, ali ovaj put činilo se da niko nije bio spreman stati.

Jer ovdje nije bilo prostora za birokratiju. Nije bilo mjesta za obećanja. Ovo nije bila kampanja. Ovo nije bio poziv na akciju – ovo je bila akcija.

Prvi januar u svijetu je poznat kao dan ispraznog mamurluka i mirisa baruta. Ovo jutro, koje je za mene počelo u podne, bilo je drugačije. Probudio me zvuk poruke na Facebooku. Lena Demirović, profesorica i intelektualka, prijateljica s kojom već godinama vodim teške debate o svim mogućim svjetskim i lokalnim temama, poslala mi je link uz kratak komentar: „Ovo trebaš pročitati i napraviti priču.“ Njen savjet je bio da dan počnem s majstorima – i tako sam uradio.

Ovo nije tekst o humanitarnim spektaklima. Ovo je priča Radio-televizije Novi Pazar o ljudima koji su se umjesto pitanja „zašto?“pitali „kada počinjemo?“ Jablanica, grad koji je prošle godine pretrpio razaranja, grad koji je dobio mnoga obećanja, sada ima ljude koji ne obećavaju – oni djeluju.

Za sve koji žele vidjeti kako jedna tragedija može postati priča o ljudskosti, pogledajte moj film o Jablanici. Video je ispod ovog teksta.

Galib Gicić

Podeli