Satima držali unuku za nogu da je voda ne odnese – mala Zana mislila da je na moru i više ne želi tamo ići
Plače jer je ostala bez krova nad glavom. Plače zbog strahote kamene lavine i poplave koja je progutala sve pred sobom, i zbog strašnog sjećanja na trenutak kada je spašavala unuku – zbog svih slika koje joj ne izlaze iz misli. Plaču jer su imali sve, a sada nemaju ništa. Ostali su bez rodbine, prijatelja i komšija. Ovo je priča Edine Begović iz Donje Jablanice, žene koja grli prijateljicu i roni suze, zbog sjećanja na trenutak kada su unuku satima držali za nogu dok je bujica vukla ka dnu.
Edinina priča:
“Te noći, moja kćerka dovela je unuku Zanu da prespava kod nas, jer je imala smjenu u srednjoj školi gdje predaje. Kiša je neumorno padala. Malena Zana zaspala je mirno, ne sluteći šta nas čeka.
Oko dva ujutro, voda je počela ulaziti u kuću. Uzeli smo krpe i brisali pod, misleći da možemo spriječiti da voda dođe do parketa. Odjednom je nešto snažno udarilo u vrata i počelo ih gurati. Emir i sin Belmin su rukama pokušavali zadržati vrata, ali su se pod silinom izvalila, a oni su nestali u bujici.
Zvala sam ih, ali nije bilo odgovora. Nakon nekog vremena začula sam njihove glasove – bili su živi. Pojurili smo u sobu gdje je spavala Zana, ali voda je već podigla njen krevet do plafona. Voda nam je bila do grla, a potpuni mrak sprječavao nas je da je pronađemo. Sekunde su se činile kao godine.
U jednom trenutku Belmin je povikao: ‘Evo, uhvatio sam je za nogu!’ Plutali smo dva sata u ledenoj vodi, nesvjesni da je kuća već srušena. Čuli smo samo pucanje stakala i šum vode. Emir i Belmin gurali su vodu prema prozoru, pokušavajući nas održati na površini.
Zvali smo u pomoć, ali nikoga nije bilo. Kada bi munja osvijetlila noć, vidjeli bismo kako voda prelazi preko krova. Nakon dva sata, voda se malo smirila. Ponovo smo zvali u pomoć i tada nas je čuo komšija Zilho.
Zilho je rekao da ne može preći potok jer je bujica bila prevelika. Molili smo ga da barem spasi Zanu, a nas ostavi ako mora. Tada je, kako kaže, osjetio da mu je Bog dao snagu. Prešao je potok, uzeo Zanu i pomogao nam da se spustimo kroz prozor.”
Iako premalena da razumije šta se desilo, mala Zana nosi uspomenu na tu noć. Kada je kasnije gledala snimak na RTV Novi Pazar, rekla je: Mama,ovo more je bilo hladno i da više neće da ide na more.’
Galib G!cić
