Na današnji dan preselio sultan koji je srušio Bizantsko Carstvo
“Divan li je vojskovodja koji ce osvojiti Konstantinopolis (Istanbul) i divna li je njegova vojska!”
(Sahih hadis, Ahmed 4/235 i El-hakim 4/442)
29.maja 1453. godine Fatih Sultan Mehmed II Han, rahmetullahi alejhi, je osvojio Istanbul i ispunio Poslanikovo alejhisselam, predskazanje.
Preseljenje na ahiret
U rebiu-l-evvelu, 1481. godine sultan je na čelu vojske, napustio Istanbul. Još dok je bio u Istanbulu, sultan je osjetio slabost i bolest u tijelu, ali snažna želja za borbom na Allahovom putu izvela ga je iz grada. On lično je predvodio vojsku i uputio se prema Maloj Aziji. U principu, nikad niko nije znao kuda el-Fatih vodi vojsku. Time je on želio zbuniti neprijatelja i osigurati, bar u tom pogledu, svoju dominaciju. Govorio je: „Kada bi jedna dlaka na mojoj glavi znala kuda idem, ja bih je iščupao i spalio.“
I ovaj pohod bio je tajna, neki su nagađali da je sultan krenuo osvojiti Rodos. Možda je namjeravao krenuti od juga Italije, prema sjeveru, pokoriti Italiju, a onda i Francusku, jer je to bila jedna od njegovih ambicija. Uglavnom, to je tajna koju je sultan ponio sa sobom u kabur.
U četvrtak, 4. rebiu-l-evvela, sultan je preselio na Ahiret, čime se završila njegova tridesetogodišnja vladavina Osmanskim carstvom, koju je obilježio jednim od najvećih podviga u historiji: osvajanjem Konstantinopolja-Istanbula.
Najznačajnije osobine sultana Mehmeda el-Fatiha
Obzirom da je on bio jedan od najvećih muslimanskih, a svakako i svjetskih, vladara neminovno je posjedovao osobine i svojstva koja su ga kandidirala za jednu takvu funkciju. Historičari govoreći o tome ističu njegovu brilijantnost, snagu njegovog uma, ali i jedinstvenost njegovog karaktera.
Fatih Sultan Mehmed II Han sa svojih 9 godina postaje hafiz, sa 14 godina postaje Padişah a sa 21 godinu, Allahovim emerom, pokorava Bizantiju i osvaja Konstantinopolis, danasnji Istanbul. Covjek na kojeg je ponosan i posljednji Allahov dz.s poslanik Muhammed alejhisselam. Hvala Allahu sto nam posla ovog Sultana koji proljeće 1463 pronese bajrak islama kroz nase krajeve. Insan koga je pohvalio naš uzoriti Poslanik a.s., a to je naša direktna veza sa našim Pejgamberom a.s. Nemoguće da se naš poslanik Muhammed a.s. pohvalno izrazi o nekome ko je nastranputici, novotar koji bi iskrivio islam.
Šejh Zaid Shakir kaže da je jedan od najjačih dokaza ispravnosti ehli sunnetske Eš’arijsko-Maturidijske akide, hadis Poslanika s.a.v.s, o divnom vojskovođi i divnoj vojsci koja će osvojiti Istanbul. Iz historije nam je poznato da je osvajač Istanbula Mehmed el-Fatih, Maturidija, kao i njegova vojska.
Osmanlije su, nakon nestanka ejubijske, abasijske i memelučke dinastije preuzeli bajrak islama i počeli sa osvajanjima Evrope koja se već ustremila na sjever Afrike, nakon što je preuzela upravu nad skoro cijelom Andaluzijom. Pojava i dolazak Osmanlija, bilo je spasonosno rješenje koje je Uzvišeni Allah u tom odlučujućem trenutku dao islamskom ummetu.
U Osmanskom carstvu je vladala vjerska tolerancija nepojmljiva za tadašnji srednji vijek.
Ako sagledamo povijest ljudske civilizacije, tekovine njene političke i pravne tradicije, vidjećemo, zapravo, da je ona prepuna primjera unilateralnih društava i država koje nisu poznavale uređenja zasnovana na nečelima multikulturalnog i multireligijskog koegzistiranja. Rijetka su društva koja su se još u srednjem vijeku izgradila kao sredine u kojima je moguć i poželjan suživot više nacija, religija i kultura, koja su, srazmjerno svojim zahtjevima i potrebama, razbila koncept religijske isključivosti koji je vladao najvećim dijelom staroga svijeta.
Jedan od tih svijetlih primjera bilo je Osmansko carstvo, koje je, kao predstavnik islamske civilizacije, njene kulture, ali i pravne misli, u sebi integriralo različite etnije, religije i kulture. Mnoge od tih etnija, kao što su bili Jevreji, suočeni sa nacionalnom i religijskom netrpeljivošću onovremene Španije, pronašli su dugo iščekivane slobode u bosanskohercegovačkom društvu, koje je, od 1463. godine postalo dijelom islamskog civilizacijskog kruga. Uslijed čestih ratovanja osmanske vojske i uspjeha koje je ostvarivala na tri kontinenta, u osmansko društvo, koje je u početku bilo najvećim dijelom muslimansko, ušao je i znatan broj nemuslimana, naroda koji su tom društvu potvrdili karakter tolerantne sredine.
Osmanska carevina nije vodila nikakvu službenu politiku prevođenja nemuslimanskog stanovništva na islam, jer islam nikad nije podržavao prozelitizam. Držeći se kur’anskog načela “U vjeri nema prisile” (El-Beqare, 256.), osmanska vlast u novoosvojenim zemljama, u kojima je instalirala svoje namjesnike, nije vršila proces nasilne islamizacije, naprotiv, onima koji su ostajali pri svome religijskom uvjerenju davala je izvjesna prava i slobode.
Primjeri tolerancije
Neposredno nakon osvajanja Carigrada, prvi akt koji je donio sultan Mehmed II Fatih (Osvajač) bila je povelja kojom je za patrijarha pravoslavne crkve imenovao Genadija II. Nedugo nakon toga, sultan je imenovao i nadrabina, kao vjerskog poglavara jevrejske zajednice u Osmanskom carstvu. Mehmed Fatih je insistirao da u Carigardu ostane i kardinal, kako bi njegovo carstvo počivalo na četiri religije, pokazujući na taj način poštovanje prema drugim svjetonazorima. Jevreji koji su ostali u Carigradu nakon njegovog pada, živjeli su u četvrti Balat, koja se nalazila na kraju zaljeva Zlatni rog.
Sultan el-Fatih je i 1463. godine osvojio Bosnu, gdje je pokazao vrhunac tolerancije i humanosti prema stanovnicima što je imalo presudnog utjecaja na prihvatanje islama od većine stanovništva ove zemlje. Nakon osvajanja Bosne, sultan Mehmed II je, odlično poznavajući društvene prilike u toj zemlji, posebnu povelju, Ahdnamu, predao u ruke fratra Anđela Zvizdovića, kojom je zajamčio bosanskim franjevcima slobodu vjerskog djelovanja, a samim time i slobodu vjeroispovijesti katoličkom stanovništvu u Bosni. Ahdnama je poznata kao najstariji dokument o ljudskim pravima u historiji, 326 godina prije francuske buržoaske revolucije1789. godine i 485 godina prijemeđunarodne deklaracije o ljudskimpravima 1948. godine.
Tekst ahdname:
“Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznato svima, uopće od prostog puka kao i odjeljenjima ova moja vlastodržaća povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku pažnju, te zapovjedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podčinjenih (robova), niti od mojih podanika – raje niti od svega stanovništva cjelokupne moje države spomenutim nitko se nesmije miješati u njihove stvari niti ih napadati,ni vrijeđati ni njih ni njihov život, njihov imetak (imovinu) ni njihove bogomolje.
Također iz tuđine osobito u moju državu dovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovijed ukojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa,sa velikim Božijim vjesnikom (Muhamedom) i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprostaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovjesti budu pokorni.
Pisano 28. maja 1463.
Na granici Milodraža
Fatih Sultan Mehmed
Premda je srpska država nestala sa historijske scene, kad se istovremeno ugasila i Pećka patrijaršija, episkopi Srpske crkve su se stavili pod jurisdikciju autokefalne Ohridske arhiepiskopije. Međutim, 1557. godine, sultan Sulejman Veličanstveni je obnovio autokefalnost Srpske pravoslavne crkve ponovnim uspostavljanjem Pećke patrijaršije. Jedan od razloga zbog kojih je sultan donio takvu odluku nalazi se u činjenici da su Srbi, mobilizovani u pomoćne vojne jedinice, imali velike zasluge za osmanska osvajanja u Podunavlju.
Osmanska uprava je manastirima dodjeljivala zemljišne posjede, a u Bosni je, uprkos određenim zakonskim preprekama, izgrađeno nekoliko srpsko – pravoslavnih manastira. Srušeni ili djelimično oštećeni manastiri obnavljani su uz aktivno učešće i podršku uprave. Nemuslimani, naročito Grci i pravoslavni Albanci, imenovani su na položaje koji su zahtijevali iskusne i vrsne diplomate. Mnogi od njih, koji su za svoju novu vjeru prihvatili islam, obnašali su značajne položaje u osmanskoj vlasti, a nerijetko su bili sultanovi najbliži saradnici na divanu. Kršćanskoj djeci, koju je osmanska uprava dovodila u prijestolnicu Carstva putem devširme (“skupljanje”), videći u nekima od njih sposobne i nadarene buduće vezire, sultan je omogućavao najbolje obrazovanje na dvoru Visoke Porte. Osmansko carstvo je na taj način davalo jednake mogućnosti svim svojim podanicima da napreduju u sultanovoj službi, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost…
Fatih Sultan Mehmen II han
Mehmed II el-Fatih je sedmi vladar u vladarskoj lozi Osmanove porodice. Nazvan je imenima el-Fatih, osvajač, jer je prvi i jedini do dana današnjeg kome je pošlo za rukom da osvoji Konstantinopolj i Ebu Hajrat (otac dobročinstva i dobrih djela). Vlast je preuzeo u 22. godini života 1451. godine, nakon smrti svoga oca. Bio je ličnost koja je objedinila snagu i pravednost. Ovo je kratka biografija jednog od najistaknutijih i najznačajnijih vođa u historiji islama. Mehmed el-Fatih je bio mladić od dvadesetak godina, bio je, prije svega, musliman, a onda Turcin Osmanlija. Prihvatio je vođenje najveće islamske imperije na svijetu i tada jedine koja je štitila i branila muslimane nakon pada Andalusa.
Mehmed el-Fatih je rođen 27. redžeba 835. godine, ili 30. marta 1432. godine u Edrini (Edirne), tadašnjoj prijestolnici Osmanskog sultanata. Odgajan je pod okom svog oca, sultana Murata II, šestog osmanskog sultana, koji je nastojao usaditi mu osobine pobožnosti, revnosti i želje za znanjem, kako bi bio zaslužan ponijeti titulu, ali i spreman ponijeti odgovornost osmanskog sultana. Još u djetinjstvu je naučio Kur’an napamet, čitao je hadis, islamsko pravo, studirao matematiku, astronomiju i vojnu strategiju, a uz to učio je i arapski, perzijski, latinski i grčki jezik.
Kao mladiću, otac mu je povjerio upravu nad Manisom, jednom od oblasti unutar osmanskog sultanata, kojom je upravljao pod kontrolom grupe učenjaka, među kojima su bili najistaknuti Ak Šemsudin i Mulla Kevrani, koji su ostavili najdublji trag na odgoj i formiranje ličnosti mladog sultana, kao i na ispravno oblikovanje njegovih islamskih ideja, shvatanja, kulture i usmjerenja.
Posebno je bilo značajno djelovanje Ak Šemsudin efendije na formiranje Fatihove ličnosti. On je u obrazovanju mladog sultana posebno isticao dvije stvari: podsticaj na stalnu borbu i nastavak džihada kojim se širilo muslimansko carstvo i usađivanje čvrstog uvjerenja u njegovo srce da se hadis, kojeg prenosi imam Ahmed u svome Musnedu, a koji najavljuje osvajanje Konstantinopolja upravo na njega i odnosi.
Mehmed el-Fatih je volio ulemu, volio je biti u njihovom društvu i slušati njihove savjete. Na tim sijelima je saznao za hadise koji govore o vrijednosti osvajanja Konstantinopolja. Jedan od tih hadisa su i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Konstantinopolj će sigurno biti osvojen posredstvom jednog čovjeka, divan li je taj vojskovođa, a divna li je i vojska koja će ga osvojiti.“ (Sahih hadis)
Mehmed el-Fatih je sultan koji je zadao posljednji i odlučujući udarac Bizantinskoj imperiji nakon XI vijekova njenog postojanja.
Vrijeme njegove vladavne je trajalo oko trideset godina, a pored Konstantinopolja, osvojio je i neke oblasti u Aziji, Anadoliji, a posebno su značajna njegova osvajanja na teritoriji Evrope gdje je osvojio Bosnu 1463. godine i došao do Beograda.
Sam sultan je i u mladosti a i kasnije, kada je postao el-Fatih, izuzetno cijenio i poštovao Ak Šemsudin efendiju, pa je, nekada, zbog toga, trpio prigovore svojih vezira, pogotovo u vrijeme opsade Konstantinopolja. Zanimljiv je slučaj kojeg navode historičari, da je u vrijeme najžešće bitke za grad, sultan želio da njegov šejh bude u njegovoj blizini, ali je dobio obavještenje da je šejh zatražio da niko ne ulazi u njegov šator. Sultan, sav bijesan, je došao do šatora, ali stražari ni njemu nisu dozvolili ulazak! Sultan je isukao sablju i rasjekao šator u kojem se nalazio šejh Ak Šemsuddin. Prizor koji je vidio ga je potpuno zbunio, šejh je bio na sedždi, turban mu je spao s glave, sijeda kosa se razbacala na sve strane, pomiješala se s bradom. Podigao je glavu sa sedžde, a niz lice su mu se slivale suze, dok je glasno molio Allaha za pomoć i pobjedu muslimana. Sultan se samo okrenuo i otišao vojsci. Kada je stigao, vojnici su već počeli prelaziti zidine grada, u toj radosti, izjavio je: „Ne radujem se osvajanju grada koliko se radujem što u mom vremenuo živi ovakav čovjek – Ak Šemsuddin.“ Inače, imam eš-Ševkani navodi da je ovaj šejh bio izuzetno blagoslovljen i da je čak precizno odredio dan u kojem će Konstantinopolj biti osvojen. Sultan ga je odlikovao time što ga je postavio za hatiba Aja Sofje i on je prvi u njoj održao hutbu.
Osmanski sultan Fatih Mehmed II Han, rahmetullahi alejhi, (1429-1481) dana 29. Maja 1453.g. po miladu, (857.hidzretske) osvaja Konstantinopolj (Carigrad), koji je do tada bio centar istocnog rimskog carstva i krscanstva. Time je Konstantinopolj postao glavni grad Islamske drzave i preimenovan je u Islambul (Istanbul) tj. glavni grad Islama.
Fatih Sultan Mehmed II, rahimehullah, je divni vojskovodja koji je najavljen u hadisu u kojem Allahov Pejgamber, sallallahu `alejhi ve sellem, kaze:
“Sigurno ce Konstantinopolj biti osvojen, pa divan li je vojskovodja taj covjek i divna li je ta vojska koja ce to ostvariti.” (Sahih – Ahmed 4/235 i El-hakim 4/442)
Odlučnost
Sultan el-Fatih je bio izrazito odlučna ličnost, imao je svoj cilj, znao je šta hoće. Ništa ga na tom putu nije moglo pokolebati. Oštro se suprotstavljao javašluku i neradu državnih službenika, a o njegovoj odlučnosti dovoljno govori i to što je sam predvodio neke od napada na Konstantinopolj. U vrijeme opsade Konstantinopolja, poslao je poruku komandantu flote u kojem ga je upozorio na nužnost ozbiljnije aktivnosti flote. Poručio mu je: „Ili zarobi te brodove, ili ih potopi ili nam se živ ne vraćaj.“ Nakon neuspjeha flote da izvrši svoj zadatak, sultan je bez razmišljanja smijenio komandanta flote i na njegovo mjesto imenovao drugog. U tako teškom trenutku za državu, kada je postojala ozbiljna opasnost da sve ono što su generacije sultana ranije izgrađivali padne u vodu, sultan el-Fatih je svojom odlučnošću smogao snage da povuče prave poteze i na taj način i ostvari svoj cilj.
Hrabrost
Sultan el-Fatih je bio hrabar vojskovođa. Nije se krio iza svojih vojnika, već je zajedno s njima učestvovao u borbama. U većini slučajeva on lično je predvodio vojsku. Historičari bilježe slučaj jedne bitke na Balkanu, kada je sultan sa vojskom išao kroz gustu šumu. U jednom trenutku bili si izloženi snažnom topovskom napadu neprijatelja. Iznenadni napad dezorijentisao je osmanske vojnike, pa su mnogi istog trena zalegli po zemlji. Sultan el-Fatih je očuvao svoju prisebnost i hrabrost, izašao iz dometa topova i povikao: „O vojnici, mudžahidi, budite Allahovi vojnici, i neka u vama plamti islamski žar i entuzijazam.“ To je povratilo borbeni duh vojsci, osnažilo ih i vratilo im snagu, tako da su se konsolidovali i nanijeli teške gubitke neprijatelju, dotukavši ga do nogu.
Pravednost
Sultan el-Fatih je cjelokupan svoj život, rad i vladavinu utemeljio na principima Kur’ana i sunneta, a jedan od fundamentalnih jeste pravednost. Sultan je bio odlučan u svojim odlukama, ali u isto vrijeme i pravedan. Nastojao je da nikada nikome u svom carstvu ne nanese nepravdu i nasilje a oko svih značajnijih pitanja konsultovao se sa islamskom ulemom. Već smo kazali kakvo mjesto je Ak Šemsuddin efendija imao kod sultana.
Najbolji primjeri njegove pravednosti jeste odnos prema novoosvojenim područijima i narodima koje je pokorio. Prema njima je pokazao svoju obazrivost i pravednost, tako da je, naprimjer, Ahdnama, koju je dao bosanskim franjevcima, u kojoj im je garantovao autonomnost vjere i vjerska prava jedan od najranijih i najznačajnijih dokumenata o ljudskim pravima na teritoriji Evrope.
Skromnost
Pored toga što je bio tako velik vladar, što je ostvario san i mnogih ashaba, osvojio Konstantinopolj i preimenovao ga u Istanbul, sultan el-Fatih nikada nije pokazao oholost i grubost. Prilikom ulaska u grad izgovorio je riječi koje najbolje ukazuju na njegovu skromnost: „Hvala Uzvišenom Allahu, neka se Allah smiluje šehidima, a borcima podari čast i dostojanstvo, a mome narodu ponos i zahvalnost.“ Mali je broj ljudi koji u takvom trenutku slave, uspjeha i prestiža sjete se da za sve to zahvale Uzvišenom Allahu. Fatih je to učinio. Doduše, on je uvijek uz sebe imao učitelja koji ga je podsjećao na istinske vrijednosti života, svoga šejha Ak Šemsuddina.
Zanimljiv je primjer nakon osvajanja Istanbula, dok je šejh sjedio u svom šatoru i veličao Allaha, došao mu je sultan, prišao i poljubio ruku. Šejh se nije ni pomjerio s mjesta. To je sultana malo iznenadilo, pa nakon tog susreta obratio se jednom svom prijatelju: „Zašto li se Ak Šemsudin nije ni pomjerio sa mjesta kada sam ušao?“ Na to mu je prijatelj odgovorio: „Neka te ne brine to, sultane, šejh nije želio dati ti povoda da se uzoholiš, već ti je tim svojim postupkom ukazao na nužnost skromnosti u bilo kakvoj situaciji.“
Inteligencija i znanje
Sultan el-Fatih je mnogo puta pokazao vrhunac inteligencije, znanja, strateškog umijeća i sposobnosti. Sjetimo se samo par primjera iz njegovog života, od projektovanja ogromnog topa koji je služio u rušenju zidina Konstantinopolja, u kojem je lično sultan uzeo učešće, pa do briljijantne ideje prebačaja brodova preko kopna u zaliv.
Također, ranije smo spominjali da je još od ranog djetinjstva el-Fatih bio marljiv u sticanju znanja. Pored šerijatskih znanosti; Kur’ana, hadisa, fikha, veliku pažnju posvetio je i izučavanju prirodnih znanosti; matematike, astronomije i sl. Također, bio je i poliglota, pored turskog, govorio je i par drugih jezika, poput arapskog, perzijskog, grčkog, latinskog.
Mletački putopisac Giacome de Languschi, sreo se sa sultanom Mehmedom el-Fatihom otprilike kada je osvojen Konstantinopolj i opisuje ga ovako: „Mladić od dvadesetšest godina (istina je da je on tada bio u 23., godini, nakon što je spomenuo njegovu vanjštinju, njegov lijep moral i široku kulturu) spomenuo je: „On je sa preciznošću istraživao informacije o položaju Italije, Vatikana, i Imperatora i, kraljevine u Evropi, on je posjedovao njihove mape, na njima su se nalazile države i pokrajine Evrope. Nije se oduševljavao i radovao ničime kao studiranju položaja svijeta i nauke o ratu. Istraživač, pronicljiv u stvarima, snažnih ambicija. Ovo je čovjek kome se mi, skupino kršćana, moramo suprotstaviti. On je vrlo obazriv, sposoban da podnese tegobe i hladnoću, toplotu, žeđ i glad… Kaže: ‘Vrijeme se sada promijenilo, dakle, putuje se sa Istoka prema Zapadu kao što je (ranije) Zapadnjak putovao prema Istoku.’ Još kaže: ‘Imperija svijeta mora biti jedna, vjera jedna i država jedna, a za sprovođenje ovog jedinstva nema adekvatnijeg mjesta od Konstantinopolja’.
Nadahnuti pjesnik
Fatih Sultan Mehhem II han, je pisao poeziju po pseudonimom Avni. Posebno su osjecajne pjesme u cast voljenom Muhammeda, alejhisselam.
Sultan Mehmed II el Fatih Poslaniku Muhammedu, a.s.
Šta će mi ruža koja ne miriše na tebe?
Šta će mi proljeće bez tebe?
Šta će mi dan koji osvane bez tebe?
Šta će mi ovaj svijet bez tebe?
Ne želim kišu koja dolazi, a nije dotakla tijelo tvoje!
Ne želim povjetarac koji nije dodirnuo biće tvoje!
Ako će zvijezde svijetliti, neka svijetle tebi!
Ne želim zvijezdu koja ne sija tebi!
Ako će slavuji pojiti, neka njihov poj bude o tebi!
Ne želim slušati poj slavuja, ako nije o tebi!
Ako će moje srce čeznuti za tobom, neka u toj čežnji izgori!
Ne želim tuđinu ni vatan u kojem srce za tobom ne gori!
Ako će vatra pržiti moje srce,
Neka to bude vatra ljubavi zbog tebe!
Ako bi mi srce gorilo u ljubavi prema drugom,
Ne želim takvo srce, ni njegovu vatru, niti žar njegov!
Neka oaze u kojima te nisam vidio bedevijama pripadnu!
Ja želim tvoju pustinju, ne želim tvoju vodu!
Ako put vodi ka tebi, i dan i noć ću hoditi!
Ne želim ni put niti pravac koji tebi ne vodi!
Želim da budem ponizni sluga koji tebi služi!
Ako bi tako obveselio tvoje srce, kroz Sinaj ću hiljadu puta proći!
U protivnom, šta će mi bilo šta na ovom svijetu?
Šta će mi feth, Misir i sve drugo na ovom svijetu?
Ja sam Sultan Fatih, stojim pred Istanbulom,
Za jedan osmijeh na tvom licu ovaj grad bih spalio!
Jer, šta će mi carstvo koje neće obradovati đul-lice tvoje?
Šta će mi Istanbul? Zašto mi treba, kada ništa nije moje!
Ja sam jedan garib Junus, pišem o tebi, gorim zbog tebe!
Ne želim hartiju ni divit koji piše o ljubavi prema drugom, mimo tebe..
Ja sam sljedbenik tvoga ummeta, a ti si moj Prvak!
Ne želim drugog Prvaka, ne želim ljubav prema drugom, mimo tebe!
Dobrotom Hakka
Dobrotom Hakka i himmetom vojske „Allahovih ljudi“,
namjera mi je da nevjernici zacijelo budu savladani.
Oslonac su mi Allahovi Vjerovjesnici i Njegove evlije,
a moja nada u pomoć i pobjedu je Njegovom dobrotom.
Zašto ne bih žrtvovao dušu i imetak koji imam na ovom svijetu?
Hvala Allahu, koji mi omili borbu na Njegovom putu!
Mehmede, nadam se da će mu’džizama odabranog Ahmeda (a.s.)
tvoja država pobijediti i savladati moć din-dušmana!
Sultan Fatih (Avnī)
AKO AŠIK PLAČE
Ako ašik plače, neka zbog boli rastanka plače,
i neka iz očiju njegovih poteku krvave suze!
Odjeća ašika treba biti uprašena prašinom bola,
ili da luta bez odjeće dolinama nedaća i iskušenja.
Ma koliko da bude mučen, ašik treba biti vjeran,
i koliko god ga ismijavali, on uvijek treba biti iskren!
Kad bi mu ponestalo snage da čuva tajnu svoje ljubavi,
ipak, bol u grudima od zabodenog koplja dužan je sakriti.
Ako ne zasluži naklonost voljene i time ispije lijek za bolesno srce,
on mora znati da mu nikakav drugi lijek od pomoći biti neće.
I kad bi svaki dan provodio na putu zbog tuge i boli,
i kad bi svake noći uznemirivan bio i mučen, to mu se isplati!
Kada bi mu stavili krunu na glavu kao caru cijeloga svijeta,
Avni te ne bi napustio i živio bez tebe i zavičaja tvoga!
Sultan Fatih (Avnī)
Za kraj donosimo vam neke od Fatih Sultan Mehmedovih izreka:
Moj nijjet je postupiti u skladu s ajetom: „Borite se Allaha radi!“
A moj trud je samo zbog onog što mi islam zapovijedi!
Čovjeku ne postavljaj pitanja koja će mu postaviti Allah dž.š., ‘koja ti je vjera, klanjaš li namaz, postiš li’ i slično, već ga pitaj ono što rob treba pitati drugog roba, ‘jesi li gladan, treba li ti nešto, imaš li neki problem’.”
“Zikir koji sam ucio sa svojim sejhom Akşemseddinom i slast koju sam osjetio u njemu ne bih mijenjao ni za citav svijet niti za sve ono sto je na njemu. Da mi je sejh dozvolio napustio bih sultanat i okrenuo se samo zikru.”
“Tajna pobjede je slijediti Pejgamberov, alejhisselam, put (sunnet).”
Kada je Fatih Sultan Mehmed II Han, rahmetullahi alejhi, upitan kako je uspio osvojit Konstantinopol, rekao je: “Imam dva svojstva, prvo je srce čvrsto poput stijene koje ne miruje dok ne ostvari ono što želi, a drugo je oko koje plače iz straha od Allaha, pa kako da ne postignem pobjedu?”
“Mi ne idemo u osvajanje teritorija, mi idemo u osvajanje ljudskih srca…”
Ilahija Ders-i Delum
Ders-i Delum, ilahija koju su učili Fatih Sultan Mehmed II, i njegovi vojnici ulazeći u Bosnu. Povijesnicari kazu da je Fatih Sultan Mehmed, tokom marsiranja kroz osvojena mjesta, zajedno sa svojom vojskom konstantno ucio zikir i ilahije da bi sacuvao sebe i svoju vojsku od harama, da ne zaborave na Allaha pa ucine kakav zijan, pogotovo prema zenama. Nije ih dzaba hazreti Pejamber, alejhisselam, pohvalio.
Ders idelum dem dem Def idelum gam gam
Çünki dem bu dem imanem
Hu diyelim Hu Hu
–
Sende bir hal var
Gel Hakka yalvar
İrişür (Erişir) der hal imanem
Hu diyelim Hu Hu
–
Kuddusi söyler
Sözini dinler
Ben de senunle imanem
Hu diyelim Hu Hu
–
Kalma ya buka Cami Cami çal
Eyle ahu zar imanem
Hu diyelim Hu Hu
–
Ey şehzade Zikrit ziyade irme fesada efendum
Hu diyelim Hu Hu
–
Munikire uyma
Sen ani koyma
Sakin aldanma imanem
Hu diyelim Hu Hu
–
Kuddusi söyler
Sözini dinler bende senunle imanem
Hu diyelim Hu Hu
Kada je vojska Fatih Sultan Mehmed Hana II, prošla kroz Travnik, stari fratar je naredio da se izvedu najljepše djevojke pored puta kuda će proći njegov asker. Nisu baš razumjeli fratrovu zapovijed. “Ostat će dugo.”, jauknut će fratar. Na pitanje po čemu je to zaključio odgovorio je: “Nijedan vojnik nije ni pogledao djevojku, već su prošli oborenih pogleda!”
Sultan Fatihov san o Bosni
Postoje predaje da je noć prije ulaska u Bosnu Sultan Mehmed el-Fatih usnio san u kojem je vidio vatru i oko nje trojicu časnih ashaba, kasnijih halifa hazretleri: Ebu Bekra, Osmana i Aliju. Kad se probudio, pitao je šejha Akšemsudina značenje sna. Evo šta mu je šejh odgovorio:
Osvojit ćes Bosnu. To što si sanjao vatru znači da će u njoj gorjeti plamen vjere. To što si sanjao Ebu Bekra znači da ce Bosna biti zemlja iskrenih ljudi koji bogatstvo neće štediti za dobrobit islama. To što si sanjao Osmana znači da će Bosna iznjedirit dosta učenjaka lijepoga morala. To sto ši sanjao Hazreti Aliju znači da ce ta zemlja Carevini dati dosta ratnika koji će kročiti stopama časne porodice Muhammeda a.s.
Šteta sto nisi sanjao Omera, radijallahu anhu, jer to znači da da u Bosni nikada pravde biti neće i da će se njen narod uvijek morati boriti za nju!
Ovo su samo neke osobine ovog velikog vojskovođe, vladara, a nadasve skromnog i pobožnog muslimana.
