Saračević Helać: Svaki julski dan do 11.,izbrojim do 8372. Da ih nikada ne zaboravim.

Arijana Saračević Helać, poznata novinarka iz BiH, dobitnica Zlatnog ljiljana i Svjetske nagrade za hrabrost, na FB profilu podjelila je ovu priču:

Bio je decembar 2002.godine, vrijeme pred praznike. Meni je bio to težak dan, prva godišnjica kako je moj tata otišao, a sedam kako je potpisan Dejtonski sporazum.
Tih dana i ne sasvim slučajno, radila sam tužne priče: o silovanim ženama, gladnim građanima, lošim privatizacijama,demobilisanim borcima koji izvršavaju samoubistvo i uplakanim majkama koje tragaju za svojim sinovima.
I onda,pronađoh prostor da odem u Visoko u Gradsko groblje. Tamo su vršene identifikacije nestalih Srebrenčana. Kao televizijskoj novinarki, bilo mi je čudno zašto nema snimaka. Pojavljivale su se ponekad kratke informacije ali priča nije bilo. Počele su najave da bi prva kolektivna dženaza i ukop posmrtnih ostataka, trebalo biti u Potočarima, posljednjeg dana marta naredne godine.
Dakle, imala sam vijest ali suhu i šturu. I onda nakon izjava, ubijedismo tadašnjeg direktora Groblja da nam otvori dva ogromna željezna kontejnera, u kojima su kako smo u međuvremenu saznali, bili skeleti ubijenih Srebrenčana.
Prizor pred kojim sam zanijemila, osjetila mučninu od šoka, baš onakvu istu kao i godinu prije. Tu gubite dah, tijelo vam zamre i potpuno utihnete. I to traje. Ne popušta.
Vratili smo se na TV. Lično, nisam mogla ni s kim da razgovaram, niti da je bilo ko u mojoj blizini. I tako danima. Prisustvovala sam ja ranije iskopavanju masovnih grobnica ali ovaj prizor iz Visokog, nisam viđala ni u dokumentarcima o Aušvicu.
Sva ta neka popularnost Bosne i Hercegovine po svijetu mi je bila užasno licemjerna. Embargo, pa genocid. Samo pogled u te željezne okove je bio dovoljna činjenica da su ovi posmrtni ostaci, rezultat genocida pod okom svijeta. A u njima je na ukop, tada čekalo tek šesto identifikovanih Srebrenčana.
Tabute sam. tri mjeseca poslije, reporterski dočekala u Potočarima. Kada su stigli upravo ti prvi, krike u prostoru koji su odzvanjali već sedam godina, zamijenila je tišina. Ona i danas bdije.
Umaramo se rezolucijama, UN-om, stavovima Moskve, Pekinga, Beograda kao da će oni prekrojiti nešto što jeste i što je neupitno. Pa, zar i Srebrenica u vrijeme ovih ubistava, nije bila UN-ova “zasticena zona”? Na nama je da to ne damo. Ali stručno, argumentovano, diplomatski i sa uvažavanjem.Nismo ni svjesni kako sami dozvoljavamo, loveći se u tome da pred najsvetijim trenucima, gubimo dušu.
Ono što mogu i što mi donese mir u ovoj boli, jeste da barem svaki julski dan do 11.,izbrojim do 8372. Da ih nikada ne zaboravim.

Izvor: FB Arijana Saračević Helač

Galib Gicić

Podeli