Arijana Saračević-Helać: Kako sam snimila „Bosnu,,

Bio je novembar prošle godine i još jedan težak politički serijal, iza mene. Posljednja sjednica Predsjedništva SFRJ. Bogićevo NE. Kratki susret u hodniku sa urednikom Redakcije dokumentarnog programa FTV Namikom Kabilom i ideja da napravimo za april Bosnu i tako u životu ostavimo jedan od najvećih bosanskohercegovačkih uspjeha u prošlosti. Ništa od mog odmora. I nije mi krivo. Naprotiv! 5. aprila 2019. obilježit će se veliki jubilej – 40 godina od najvećeg uspjeha klupske košarke u bivšoj Jugoslaviji. Samo za sedam godina, sarajevska KK Bosna, predvođena genijalnim Bošom Tanjevićem, u Grenoblu, postala je evropski prvak, savladavši tog 5. aprila 1979. godine italijanski Emerson. Sjećam se tog dana kao da je bilo jutros. Mnogo su nas Bošini momci tada obradovali.

Odmah sam krenula na posao, traženje kontakata, pisanje sinopsisa, planiranja, a u sebi sam se pribojavala kako ću ih sve snimiti. No, znala sam da moram. Imala sam hinjsku temperaturu koje se nisam mogla riješiti, a koju sam krila od svih. Znala sam šta hoću. Mora to biti priča puna emocija. Ako je nešto lijepo u mom poslu, to je ovakva prilika da se kroz svoj rad odužim vrijednostima. Lično poznavala sam osim Mirze i Sabeta, samo Bošu. Kaže mi da je uskoro u Sarajevu i daje mi obećanje da će mi pomoći.

U međuvremenu, uz pomoć prijatelja, dolazim do ostalih kontakata. Pri pisanju poruka i mailova, svakome sam objašnjavala da nisam sportska novinarka ali da jako želim uraditi taj dokumentarac. Raštrkani su po svijetu i tražila sam najoptimalnija rješenja. Dolazila je hladna zima. Puno putovanja, velike udaljenosti, malo vremena. Svratim do Boška Grubnića, inače alfa i omega u KK Bosni. Čovjek mi otvori njihov preostali arhiv. Većina je uništena 1997. godine. Jedan lokalni kabadahija, posla tri karataša da sve pobacaju što je bilo prije 1992. Odvezeno na smetljište zelenim tamićem. Šokirana sam. Kako ja to nisam znala ranije? Bio je petak i ta užasna spoznaja mi je pokvarila vikend. Dodatni motiv da oživim sve o njima sa VTR-a, Umatica i Beta traka. Ispunila zahtjev za arhiv s napomenom što više Mirze i Sabeta i podhitno kultnu utakmicu. Ostalo ćemo u hodu. Pročitala sam sve o tome napisano u posljednjih 40 godina, a onda krenula istraživati njihove psihološke profile, biografije. Tako su svi bili skromni i jednostavni, u to vrijeme slave koju nisu zloupotrebljavali. Jedva sam čekala da ih uporedim s njihovom mladošću.

Benaček je u Češkoj. 300 km od Praga. Šaljem mu poruku: „Da li je to dečko s postera iz naših djevojačkih soba?“ Odgovara: “Curice, pogriješila si. Ovo je jedan dedica.“

Odgovaram mu da smo u isto vrijeme bili na faksu. Istina, on, nekoliko godina ranije upisao. Zove me i precizno dogovaramo termin. Tek skontah da imam dodatni problem. Većina njih su treneri klubova u Euro ligi ili u nacionalnim ligama, a ja zovem u trenutku prenatrpanih rasporeda i najtežih utakmica. Emir Mutapčić mi to objašnjava ali nekako ga uvezujem u Njemačkoj iz koje ću u Prag kod Benačeka. Na toj relaciji, u Zagrebu mi je Mirko Novosel. Želim da u film ugradim malo i Reprezentacije i značaj Bosninog uspjeha jer je ona otvorila put ostalim YU klubovima u kasnijim osvajanjima evropskih titula. Novosel, takođe pristaje. Okvirno dogovaramo termine. Bližili su se praznici. Polovina decembra „zakucana“.

Beograd. Puno sagovornika. Rašo, Varajić, Ivković, Slavnić, Kićanović. Rekoše mi da je Varajić u bolnici. Teška faza karcinoma. Ne odustajem. Ovaj dokumentarac ne može bez njega. Kapiten ekipe koji sa tadašnjih 45 ubačenih koševa, a nije bilo trojki, do danas drži rekord. Rašo mi daje njegov broj. Odlučih se za pisanu formu u kojoj kažem ko sam i šta želim. Napominjem da u svojoj profesionalnoj karijeri, pravim presedan i prvi put dostavljam nekome sinopsis. Ne odgovara dva dana. U panici sam. Senad Hadžifejzović mi govori da će mi on dati intervju koji je prije nekoliko godina snimljen za Face TV, pa da ga iskoristim. Zahvaljujem mu i kažem da ću biti uporna. Prošlo je četiri dana i u ranim subotnjim satima, krajem novembra, zvoni telefon. Javlja se Varajić. Sat vremena smo razgovarali. Reče mi da se dobro raspitao meni i pogledao moje dokumentarce. Kaže: „Mnogo ste me usrećili što Vi radite ovaj film“. Dodao je da je u bolnici i da bi oko 10. januara mogli dogovoriti snimanje. Nada se da će se oporaviti do tad. Ostali beogradski sagovornici nemaju ništa protiv da se prilagode terminu kada budemo snimali Žarka.

Đogić je u Švedskoj. Trenutno zbog nekih problema sa zubima, ne može govoriti. Ostaje mi Pešić u Barseloni i Bosiočić u Australiji. Putem Facebooka, dolazim do Bosiočića. Provjerava me kod zajedničke prijateljice, gospođe Melihe Ćelimković. Pristaje, samo da nađemo način kako da ga snimimo. Predlaže Skype, ja odbijam. Tražim nekadašnje kolege s TVSA koji su u Australiji. Zovem Pešića. Ne javlja se. Pišem mu poruku. Za sat me zove i kaže da ne zna kako ćemo to napraviti. Vraća se iz Crne Gore gdje su u Euro ligi igrali protiv Budućnosti. Došlo mi da plačem. Bio mi „pred nosom“. Pitam ga da li igra u regionu do polovine marta. Kaže, najbliže u Istanbulu ali da nema vremena. Razočarano mu odgovorim da nije fer i da nimalo nije džentlmenski i profesionalno da ne može naći pola sata za kratki intervju, ekipi koja bi došla iz Sarajeva. Kaže mi: „Meni samo pola sata, a s Bošom ćete biti cijeli dan.“ Smijem se i kažem, do Vas je. Pristaje. Konsultiram se u našem odjeljenju Marketinga i kontaktiram direktora Turkish Airilinesa u Sarajevu da nas preveze i vrati jer je TA sponzor Euro lige, što znači obostrana korist. Mi bismo im se zahvalili na špici. I on pristaje i dogovara mi sastanak. Ostaje Sarajevo. Odlazim kod Boška u prostorije KK Bosne. Nema grijanja. Neopisiva hladnoća. S njim i Vesnom sekretaricom, dogovaram februar za sarajevske sagovornike. Zovem ih i većina su tu. Bošu ćemo nekako ugurati u sve ove termine.

Evropa je pod konstantnim snježnim padavinama. Temperatura mi ne prestaje ni nakon kutije antibiotika. Tješim se da mi nije ništa jer ne gubim energiju i da je to moj dosadni bronhitis. 19. decembra, u Zagrebu nas čeka Mirko Novosel.

Pokazuje nam svoj muzej koji je posvetio svojim uspjesima i velikim igračima. Ima tu i Bosninih. Advent je u Zagrebu, pa je i on vidno raspoložen. Primjećujem malu pozitivnu dozu ljubomore na Bošu. Nikako da mi konkretno odgovori na pitanje šta misli o njemu. Traje to i traje i na kraju ipak kaže: “Boša je otvorio s Bosnom nama put u Europu, pa je već sljedeće godine Bosna izgubila od nas.“ Iz Zagreba se čujem s Mutapčićem koji je u Milanu, a već prekosutra igraju sa Realom u Minhenu. Imamo sutra zakazano snimanje u 16 sati u Minhenu. U Njemačku se vraćaju sutra u 14 sati. Iz Zagreba se vozimo, a ja se u sebi nerviram da ne zakasnimo. Dolazimo pred Bajernovu arenu u 15:45. Stiže i Emir pravo sa aerodroma. Saznajem da mu je supruga teško bolesna. Snimamo ga i poziva nas da gledamo utakmicu protiv Reala. Divno Emir govori šta je važno da bismo opet imali „Bosnu“. Nekako mi neugodno da mu trošimo dragocjeno vrijeme i opraštamo se.

Benga nas čeka u Pragu. Njegov klub igra protiv ekipe Praga. Spavamo u istom hotelu i prije utakmice želimo završiti posao. Raspituje se za neke naše kolege, raju, i poziva nas na utakmicu. Prije toga, odvodi nas do centra grada i objašnjava šta je važno da vidimo. On odlazi u sportsku halu u kojoj igraju tu noć. Po obilasku grada, do nje dolazimo i mi praškim tramvajem. Snimatelj Vanja ne da da se šveramo i kupuje nam karte samo za dvije stanice. Sala puna navijača i primjećujem da smo mi među gostujućim. Okrećem se dvjema djevojkama i pitam ih da li znaju ko je Predrag Benaček? Kažu: “Da, čule smo da je igrao za najbolji tim u Evropi“. Meni kao maloj curici, srce puno. Tako se i vratih u Sarajevo.

Odmah iza novogodišnjih praznika, zove me Varajić i pita da li nam odgovara sljedeća sedmica? Kontaktiram sve beogradske sagovornike i dogovaramo. Dolazimo u Beograd i Varajić mi saopštava da ga neće pustiti iz bolnice. Kaže: “Možda sutra.“ Snimamo Radovanovića u njegovom kafiću na periferiji Beograda.

Zidovi odišu divnim uspomenama. Ispunjeni su Bosninim fotografijama. Došao je zbog nas iz Užica gdje trenira njihovu ekipu. Ostao veseo, nasmijan i jednostavan čovjek. Rašo ljudina. Prisjeća se da je tu noć uoči utakmice njegovog i njihovih ali naših života, dobio visoku temperaturu. Bosnin ljekar je cijelu noć bio uz njega. Oporavio ga za sjajnu igru koju je tu noć igrao u Grenoblu. Uz njega je bdio i najbolji drug i cimer Sabit Hadžić. Kažem mu da me nervirao svojim slobodnim bacanjima. Smije se.

Ponovo zove Varajić i kaže da prije dva sutra neće izaći iz bolnice. Odgovaram mu da ćemo ga čekati. Ivković javlja da ima užasnu gripu ali da će doći na zakazani intervju. Dolazi vidno bolestan, promuklog glasa. S poštovanjem priča o Tanjeviću i igračima. Sjećam ga se dok je trenirao reprezentaciju Jugoslavije. Iznenađuje me njegova jednostavnost i način na koji priča bez imalo profesionalne sujete. Školski primjer vrhunskog sportiste.

Čujem Kićo na Zlatiboru „zaglavio“ sa čuvenim beogradskim hirurgom i Željkom Obradovićem, trenerom Fenerbahčea. Kažem ekipi da ga križamo jer se brzo neće pojaviti. Zaglaviće sigurno, dobra su to raja. Slavnić je tačan u minuti. Skromni Zoka sa suzama u očima, pita nas šta ima u Sarajevu? Ne može on ni danas ravnodušno bez najboljeg prijatelja, svoga Mirze. Igrao je te 1979. u Huventudu, današnjoj Barceloni i priča nam kako su Katalonci navijali za Bosnu i željeli da Real izgubi. On kako priča, ja se preznojavam jer vrtim u glavi šta sve trebam iz arhiva. Da, i tu utakmicu protiv Reala, pa ranije protiv Olimpijakosa i Makabija. Valja to sve prebaciti na HD. Ali o tome ću kad se vratim kući. Čekamo dva i Varajićev poziv da idemo po njega u bolnicu. Pet minuta prije zove i kaže: „Ne puštaju me.“ Govorim mu da ću se vratiti za sedam dana. Zahvaljuje, stalo mu je. Žao nam je svima u ekipi zbog njegovog zdravstvenog stanja. No, cijelo vrijeme me nešto tjera da ne odustajem. Nije samo do mene. Tu je tehnička podrška, radimo po planu. Kolege čekaju ekipu. No, razumijevanje Redakcije ne izostaje. U međuvremenu, zovem Boška u Australiju i kažem mu da moramo naći TV ekipu. Reče da ima prijatelja bivšeg reditelja TVSA i da će ga kontaktirati. Šaljem mu ureze iz Minhena i kažem da je to taj kadar. Šaljem mu i pitanja i objašnjavam način na koji će odgovoriti. Iz sarajevskog predstavništva Turkisha, podsjećaju me na termin sastanka. Kako da im kažem da ne smijem riskirati s Varajićem. I dosjetih se. U vrijeme EYOF-a u Sarajevu, srela sam divnog mladog sportskog menadžera koji se školuje u Barseloni. Adni je drug mojih sinova. Odrastali su skupa u istom naselju i išli u istu školu. Nazovem ga i pitam da li može obezbijediti kamermana. Kaže da s njim studira jedan sjajan momak i bavi se upravo snimateljskim poslovima. Ostalo je još da dogovorim s Pešićem i objasnim zašto ne mogu doći u Istanbul. I to smo riješili. Adni i Pešić, vrhunski sve odradili. Sretna sam. Boša mi javlja ne može doći u Sarajevo. Ozbiljne poslove radi u Italijanskom košarekaškom savezu. „Hajde, poslije Varaje da se nađemo u Ljubljani. Moj Rašo Nestorević će ti sve obezbijediti za snimanje. Hoćeš Stožoce ili Tivoli?“, kaže Boša. Stiže poziv iz Beograda. Bio je četvrtak i kaže Varaja: „Možete li biti u ponedjeljak u Beogradu?“ Drugi mjesec me temperatura drži, snijeg pada ali sve je to nevažno. Oko 13 sati tog ponedjeljka, došli smo u hotel u Beogradu. S nekom strijepnjom tipkam Žarkov broj. Kaže: „Da li je OK u 18?“ Tačno u to vrijeme, doveli smo ga u Hotel Palas. Tamo smo već domaći jer godinama nam daju svoj salon za snimanje. Osjeti on da ga odmjeravamo, a ja nikada ne bih rekla da boluje od karcinoma i da je u zadnjoj fazi bolesti. Kaže pred svima: „Arijana, nikada nisam sreo osobu koja ima takvu komunikativnu moć u ubjeđivanju. Raspitao sam se o Vama. Drago mi je da ste to baš Vi.“

Možete misliti koliko sam bila dosadna. I onda dvosatni privatni razgovor u kojem smo nas dvoje popušili kutiju cigareta. Sve što mi priča, želim da snimimo i pohranjujem sebi to u glavi da ga i zvanično pitam. Plače on, plačemo mi. Kao da znamo da nikada niko više neće praviti film u kojem je junak iz Grenobla. Vani pada snijeg i žao mi što je kadar napravljen kontra prozora. Vidjela sam tu neku simboliku ali tehnički smo tražili bolji kadar. Priča nam da je u Sarajevu imao 56 medalja kluba i reprezentacije i sve mu je ostalo. Tek prije nekoliko godina dobio je jednu. Naime, 1992. godine dječak Davor Vasiljević se zatekao na Grbavici kod bake i djeda. Otac mu je bio u VRS, a majka u bolnici. Pošto je djed bio poznati kolekcionar, početkom rata, na njegovim vratima, pojavio se jedan vojnik VRS s namjerom da mu proda medalju. Pitao je odakle mu? Ovaj je odgovorio iz Varajićevog stana. Pošto se radilo o posebnoj medalji sa Olimpijade iz Montreala 1976. godine, starac je to odmah kupio. Nekoliko mjeseci kasnije, pri odlasku s Grbavice njegove supruge i unuka, medalju je dao dječaku i rekao mu da je mora dati vlasniku. Otišli su u vojvođansko selo i zbog neimaštine, dječak je odrastao u Domu za djecu bez roditelja u Sremskoj Mitroici. Godinama se raspitivao za Varajića i nije mogao doći do njega. Tek prije nekoliko godina je uspio i ispunio želju svog djeda i mnogo obradovao Varajića. Biće prilike da u nekom budućem serijalu, obradimo i taj ratni dio. Snimismo još dva sata prezanimljivog intervjua.

Za 50 godina sjajne pobjede, Bosna zaslužuje novi film. Ova Bosna je priča o jednom vremenu i vrijednostima koje je tadašnje društvo poštovalo. I to je bio moj cilj. Materijal koji sam pohranila je suho zlato za buduće generacije koje se budu željele baviti dokumentaristikom. Zašli smi duboko u noć i on je već bio umoran. Vratio se u bolnicu sretan jer je želio da ispriča svoju priču. Meni je u sjećanju posebno ostao objašnjen osjećaj njegove majke kad ga je vidjela sa peharom evropskog šampiona: „Moja majka se stalno brinula za mene i bojala se da se veseli.“ Mislim da je ličio na svoju mamu.

Sljedeću sedmicu zakazujemo Bošu u Ljubljani. Dolazimo u Arenu Stožice i skoro se pogubismo. Jutarnji su sati, većina vrata su zaključana. Sve je digitalizirano. Nađosmo pravi ulaz. Nigdje nikoga. Ulazimo u dvoranu. Ogromna. Impresivna. Na parketu poput tačkica nekoliko radnika, kuckaju nešto. Jedan muškarac dolazi do nas i pita me jesmo li iz Sarajeva? Odvodi nas do recepcije gdje će Tanjević doći. Ekipa ode da traži mjesto za snimanje. Recepcionar, naš žemljak. Iz Bihaća je. Ulazi dečko koji me podsjeća na mog mlađeg sina. U ruci nosi bananu. Zemljak dobacuje: „I on je naš. Igra u Olimpiji i za našu reprezentaciju.“ Mislim da se preziva Lazić. Kaže mi da je izgubio oca prije mjesec dana. Ja se rastužih i pitam se zašto je kupio samo jednu bananu. Upoznajemo se i pita me kada će Boša stići? Žuri na trening.

Stiže profesor. I kaže: „Hajde da zapalimo.“ Pitam: „Ovdje?“ On odgovara: „U garaži“. Naš vozač Salih nam donosi kafu, a zemljak s recepcije po kolač. Pričam mu o snimljenom materijalu i šta slijedi.

Kažem mu da želim napraviti premijeru filma za raju koja voli Bosnu s čim se moji u FTV-u slažu. Obećava da će doći oko 1. aprila. Krenusmo u salu da snimamo. Košarkaši Olimpije treniraju i kažem da imamo problem. U tom nam prilazi trener. Poznat mi. Ljubi se s Bošom i kaže: „Dobro nam došao.“ Upoznajemo se i kako reče da se zove Gregori Hafner iz mene izleti: „A to si tiiiii“. Gleda me. Kažem da se sjećam utakmice protiv Bosne i kad nijedno slobodno bacanje nije promašio. Smijem se, a njemu malo sve to čudno. Imam prijedlog, kažem. Narednih sat vremena, voljela bih da slušate jednog od najvećih trenera svijeta i čujete priču kako se postaje evropski prvak. Gregori klimnu glavom i stadoše svi iza kamere.

Ide divna Bošina priča koju završava da su se njima zvijezde poljubile, da se naprosto njima desila ljubav. Svi ga slušaju, a ja već imam prvu rečenicu filma koja je inače najteže izbirljiva. Kada smo završili dobacuje momcima: „Slušajte trenera, a ne menadžera“. Okrene se prema meni i kaže: „Oproštajna cigara ponovo u garaži.“ I tamo Boša nema mira. Prilaze mu ljudi. On sa svima srdačan i nasmijan. Veliki je to čovjek. Već sljedeće sedmice stiže planetarna vijest. Ušao je u Kuću slavnih.

Vraćajući se za Sarajevo iz Ljubljane, snimatelj Vanja me pita da li mi nešto može reći. Kontam nešto sam fulila jer Vanja je bivši košarkaš. Rekoh šta, a on: „Sve koje smo snimili su tako odgojeni i skromni“. Da, to je onaj isti psihološki profil koji sam na početku analizirala. Ostali su isti.

U Sarajevu je strašno hladno. Počinjemo završnu fazu snimanja. Devet sagovornika u tri dana. Snimamo u prostorijama KK Bosne. Taj užasni minus, podsjeća šta je Bosna danas. Prvi sagovornik Draško Prodanović, Bošin pomoćni trener u Grenoblu. Cvokoće, a ja mislim da ću umrijeti od zime. Bojim se za Draška da će se prehladiti. Malo je uranio legendarni gospodin Pitija. Skinuo i kaput. I tako, gospodin Mirsad Milavić, pa naš Noka Bilić koji je za Radio Sarajevo izvještavao sa utakmice i tako dalje.

Ulazim u montažu. Jasmin montažer i ja. Veliki je posao pred nama. Mnogo kvalitetnog materijala. Teško je napraviti selekciju i bilo šta izostaviti. Ali tu postajem hladna, tješeći se da ću za nekoliko godina biti penzionerka i da ću sve to iskoristiti, montirajući novi film.  Tražimo Kindžeta. On je tako živ kao da uživo priča. Stotine fotografija je skenirano, a o videu da ne pričam. Sve što postoji u riznici dokumentacije u RTV domu su mi pronašli. Jedva čekam da sklopimo priču.

Dado će raditi trejlere i tizere i izdvajamo materijal za grafički dizajn. Devet termina montaže je pred nama. Emitovanje je 4. aprila u Dokumentarnom četvrtku. Isti dan, bez ikakve pomoći osim obećanja prijatelja, zakazujem premijeru u Domu mladih. Kolege me pitaju, gdje su mi pozivnice? Kažem da ih nemam i da sam rekla ljudima da pozovu sve koji vole Bosnu. Ja sam putem društvenih mreža, takođe pozvala prijatelje. „Pa ko će ti doći ako nemaš pozivnice“, govorili su mi. Ja bih odgovarala, doći će prijatelji. Kolege novinari iz drugih medija sa mnom su se radovali ovoj priči i dali joj značaj. Tog četvrtog aprila, Domom mladih se orila pjesma: „Ko je naša ljubav? Bosna Bosna…“, a onda se u prepunoj sali začuo glas kolege Popovskog dok prenosi utakmicu iz Grenobla. Kraičkom oka vidim ljudi plaču, prisjećaju se, a ja rekoh u sebi da je novinarstvo plemenito.

Odjavna špica i Indexi – Modra rijeka. Da, zaista „valja nama preko rijeke“. Zvoni mi telefon. Varajić gledao preko kablovske. Kaže: „Draga Arijana, ovo mi je najljepši dokumentarni film koji sam gledao, a gledao sam ih puno“. I njega je sve to podsjetilo na ljepše i kvalitetnije vrijeme. Kao i nama, nedostaje mu. Nažalost, njegov intervju u filmu je posljednji koji je dao za života. Ali i on i Mirza, Sabe, Dino, žive kroz „Bosnu“. Dok ovo pišem stiže i prvo festivalsko priznanje sa Međunarodnog festivala sportskog filma na Zlatiboru. Njihova postignuća ni 40 godina poslije, ljude ne ostavljaju ravnodušnim. Slijedi Milano, pa Moskva. Svi ih žele gledati. Ako me pitate, da li bih sada nešto promijenila? Ne bih ništa. To je moje srce. I meni su se zvijezde poljubile.

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=IW9hElGXTwM]media. Ba / Galib Gicic Rtv Np