Jedni se bore da udahnu, a drugi još hodaju bez maski
S doktoricom Marinom Mrkajić sam se našao ispred prijemnog pulta u Domu zdravlja u Bratuncu. Jutro je hladno. Tek nekoliko pacijenata sjedi na klupama u dugačkom holu i čeka svoje porodične doktore. Čujem da ih oni prozivaju… Prethodno sam prošao trijažni šator i potpisao neke papire. U ustanovi se sve non-stop dezinficira i litri različitih dezinfekcijskih sredstava se prolijevaju po radnim površinama, hodnicima, kvakama, instrumentima… Doktorica me provela do svoje ordinacije. Na tabli od pluta iza njenih leđa vidim crteže koje su joj poklonili njeni najmlađi pacijenti.
„Kad pričam s ljudima u svom okruženju, oni kažu da je virus glupost, da nije opasan ili da čak i ne postoji. Pozivam ih da prođu sa mnom kroz odjeljenje i vide kako se zaraženi bore za vazduh. Onda neka kažu da li virus postoji. Bila je jedna baka skoro na pregledu i imala je povišenu temperaturu. Kaže da se boji i da nikako ne zna odakle joj virus, iako nije potvrđeno da ga ima, s obzirom da nigdje ne ide. Ona se čuva, ali mnogi oko nje ne čuvaju nju“.
Kad se virus pojavio, u Bratuncu su se dogovorili da moraju zaštititi starije kolege. U ustanovi su svaki dan pokušavali odgovoriti na pitanje šta i kako raditi, koje je postupanje ispravno i kako liječiti pacijente. Ekipa koja se nije izlagala kontaktu sa zaraženima je organizirala rad doktora i tehničara, prijem pacijenata i sačinjavala listu prioriteta.
„Znali smo da će se neko od nas kad-tad zaraziti… Na samom početku je bilo straha i panike. Napravili smo trijažu svjesni da će, ako virus uđe u ustanovu, svima biti teže. Postavili smo kontejner ispred zgrade gdje je jedan naš kolega radio anamnezu – mjerio temperaturu, pitao o simptomima i slično – a mi smo u donjem dijelu zgrade napravili respiratornu ambulantu gdje smo primali pacijente“.
Na televiziji gledali kolaps u Italiji
U aprilu smo na ekranima gledali kolaps u Italiji i Španiji. Sve je bilo zatvoreno i nigdje nismo izlazili. Dok su zemlje u regiji strahovale od pada zdravstvenog sistema, građani su tražili način da se otmu utisku skore apokalipse.
„Kad se virus pojavio u Kini, nisam vjerovala da će ovako brzo širiti. Sjećam se; gledali smo priču o virusu na televiziji i onda je doktor Mlađenović iz Zvornika, koji je kasnije pomogao desetina pacijenata s težom kliničkom slikom, rekao kako će ovaj virus doći i kod nas i moramo na to biti spremni“.
Mjesec poslije – virus je bio u Zvorniku.
„Bolnica u Zvorniku je u aprilu bila puna. U subotu su mi javili da u nedjelju moram u Studentski dom u Karakaj, jer kolegama iz Zvornika treba pomoć iz Bratunca. Tamo je bio formiran izolatorij gdje su smješteni zaraženi pacijenti. Ujutro smo kolegica tehničarka i ja krenule u 5 sati. Kiša pada, tišina je, tmurno je, pritisak je i napete smo. Ona je tiha i mirna. Pitam je: „Dragice, kuda ovo idemo?“, a ona mi odgovara: „Ne znam…“ Idemo, a ne znamo šta nas čeka. Cijeli svijet, zapravo, ne zna skoro ništa. Sjećam se kako smo na pauzama šetali gore-dole obalom Drine. Mjesecima ni s kim nisam bila u kontaktu“.
Građani su i dalje u strahu i može se čuti kako pričaju koliko je zaraženih, nagađaju kako se liječiti i da li ima lijeka… Bave se pitanjem ima li uopće virusa? Ako ga ima, je li gori od gripe ili nije? Da li podmetnut ili nije? Mnogo je procedura i one se stalno mijenjaju. Put pacijenata je mnogima nejasan, a dugački redovi ispred nekih ustanova ulijevaju dodatno nepovjerenje u zdravstveni sistem.
„Dva pitanja su me mučila; šta se od mene očekuje i kako mogu pomoći? Bojim se za članove naših porodica. Mnogo smo govorili o tome šta ćemo ako zarazimo druge, donesemo virus u kući… Pred ulaznim vratima sam postavila kutije u koje ostavljam odjeću prije nego što uđem u kuću. I danas imam ista pitanja. I danas pozivam građane da se paze i da paze druge“.
„Osjetim da mi izmiče snaga“
Doktorica Mrkajić mi govori da u Bratuncu ima 55 zaraženih pacijenata i da je 71 pacijent u izolaciji. U Domu zdravlja nema puno radnika i moja sagovornica često istovremeno radi u hitnoj službi, na primjer, i s pacijentima oboljelima od novog virusa.
„Iako sam mlada i mislim da mogu još, osjetim da mi izmiče snaga. Jako je naporno i milion je radnji svaki dan. Ulazi u odjeljenje, izlazi, svlači se, oblači se, pa opet sve iznova. Sa druge strane, tu su naši pacijenti i oni su vezani za nas. Virus nam je ušao u laboratoriju i to je najgore što nam se moglo desilo… Tada je testiranje radila sestra iz Higijensko-epidemiološke službe, a nalaze uzimaju kolege iz Zvornika. Svi radnici iz laboratorije su bili pozitivni; trojica su imali upalu pluća. Dolazili su svaki dan na terapiju. Doktorica pedijatar se također zarazila. Najteže je kada svojim kolegama dajete terapiju. Uvijek se pitam zašto baš oni…“
U Bratuncu mogu testirati sve pacijente za koje misle da ih treba testirati. Retestiraju se samo djeca, prosvjetni radnici i medicinski radnici, a pacijenti koji više ne osjećaju simptome su dužni da se jave doktoru i napustit će izolaciju ukoliko se procijeni da u njoj više ne trebaju biti.
„Ne sviđa mi se ni koncept u kojem se priča o virusu pretvara u kolektivnu paranoju, jer nas to vodi životu u strahu, što nije dobro. Ali, ako je neko rekao da se čuvamo – dajte onda da se čuvamo! Nemojte organizirati slavlja, nemojte praviti velike skupove, poštujte mjere. Nije sve svedeno na izbor da li da se zatvorimo u kuću ili da izađemo. Uredu je s prijateljima izaći na kafu, ali pridržavajte se mjera, nosite masku, budite na distanci, suzdržavajte se od kontakta, perite ruke, itd. Može se. Ne trebamo ovo gledati kao neku igru. I mene guši maska, smeta mi, ali ona će donijeti dobro meni i drugima oko mene, i izdržat ću. Mi, zdravstveni radnici, smo stalno pod pritiskom i pokušavamo da zaštitimo narod, da liječimo pacijente… Onda izađemo na ulici i vidimo kako pojedinci bez maske ulaze u market gdje je pedeset drugih ljudi. To me obeshrabruje, vrijeđa i ponižava. Primijetila sam da su ljudi skloni tome da ignorišu stvarnost sve do momenta kad se njihov neko razboli. Kad se to desi – stanu i razmisle. Ljekar sam i vidjela sam razne tegobe kod pacijenata, ali kad vidite ljude koji se istinski bore da udahnu je strašna stvar“.
Procedure i protokoli u zdravstvenim ustanovama se stalno mijenjaju, a zdravstveni radnici se iznova navikavaju. Država uvodi nove mjere i one nekad, iz naše perspektive, imaju, a nekad nemaju smisla. Mediji pozivaju građane da brinu o javnom zdravlju i broje zaražene, umrle i oporavljene. Mi i dalje hodamo bez maski, rukujemo se i ne poštujemo preporuke, svoje i tuđe zdravlje uzimamo zdravo-za-gotovo nesvjesni da ćemo, nastavimo li tako, dovesti naš zdravstveni sistem u stanje kolapsa i pitat se tada kako smo dotle došli.
A. N.
Photo: PA MEDIA
