Alija Izetbegović a.r. -Čovjek koji je ostao uspravan

„Ostani uspravan!
Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda
Kojim god putem da kreneš
Na kraju čeka smrt
I sve se završava propašću
I ti ćeš umrijeti
I ovaj svijet će umrijeti
Zato ostani uspravan”

Ove riječi je dvije godine prije svoje smrti zapisao Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva samostalne, nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine i osnivač Stranke demokratske akcije (SDA). A umro je na današnji dan prije 15 godina, 19. oktobra 2003. godine.
“Ideja Bosne”

I hodio je svijetom uspravan sve do dana svoje dženaze kakvu Bosna nije upamtila, kada su ga desetine hiljada Bosanaca i Hercegovaca ispratilo na Bolji svijet.

Piše: Faruk Vele

Danas, 15 godina od njegove smrti, jasno je da ličnosti Izetbegovićevog formata nedostaju i BiH i Bošnjacima. Njegovi politički nasljednici teško bi položili Alijin državnički test, ali je „ideja Bosne“ opstala i to je, kako pred smrt kaza i sam predsjednik Izetbegović, najvažnije.

“Neprijatelji Bosne će se umoriti, mi nećemo”, govorio je!

Rođen je 8. avgusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Pripada uglednoj begovskoj porodici koja je živjela u Beogradu, a koja se još 1868. godine preselila u Bosanski Šamac.

Već u drugoj godini Izetbegovićevog života, njegov otac Mustafa, koji se bavio trgovinom i bankarstvom, odlučio se na selidbu u Sarajevo. U Sarajevu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Zbog pripadnosti organizaciji ”Mladi muslimani” Alija Izetbegović je uhapšen 1946. godine te osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu. Iz zatvora je izašao 1949. godine. Nakon što je poslije trogodišnjeg studiranja napustio agronomiju, Izetbegović je upisao Pravni fakultet u Sarajevu, kojeg je uspješno završio u roku od dvije godine.

Od 1950. do 1960. godine radio je kao rukovodilac gradilišta, a od 1960. do 1982. godine, kao pravni savjetnik u brojnim sarajevskim firmama. U proljeće 1983. godine je uhapšen i u ljeto iste godine u montiranom ”Sarajevskom procesu” osuđen na 14. godina zatvora. U zatvoru je proveo šest godina.

Po izlasku u zatvoru Izetbegović je 1990. godine sa grupom istomišljenika, također, formirao Stranku demokratske akcije (SDA), koja je na slobodnim izborima osvojila najviše glasova i kasnije će odigrati ključnu ulogu u odbrani BiH od agresije.

Na čelu države i SDA bio je u više mandata. Odluku o povlačenju iz Predsjedništva BiH saopćio je 6. juna 2000. godine. Najavio je da će se povući po isteku funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva BiH 12. oktobra iste godine.

Također, odbio se kandidirati na Trećem kongresu SDA 2001. godine, te je proglašen je počasnim predsjednikom SDA.
“Moć ga je činila tužnim”

Iza ovih “suhih” biografskih činjenica stoji život pun izazova i čovjek koji je “iz naroda” izrastao u jedan od simbola Bosne. Historija će, naravno, dati svoj sud i o Aliji Izetbegoviću. Političar se pamti po djelima, a ne izjavama. No, zato kada historija o njegovim djelima bude pisana, sigurno će važno mjesto zauzimati izjave njegovih savremenika. Jedno je sigurno, ličio je na svoj narod, i taj narod je volio Aliju Izetbegovića.

Bernard-Henri Lévy – svjetski poznat francuski filozof koji je tokom agresije na BiH u više navrata boravio u Sarajevu i bio svjedok ključnih Izetbegovićevih odluka – napisao je kako “postoje ljudi koje moć opija”, ali da je Izetbegovića “moć činila tužnim”.

“Beretka s onim bijelim ljiljanima, koju je Izetbegović nosio, ima neotuđivo mjesto, pored neprobojnog prsluka Aljendea i Gandijevog sarija od bijelog platna. I znam, taj čovjek nije bilo ko”, napisao je svojevremeno Lévy.

Ugledni bh. književnik Ivan Lovrenović zapisao je u specijalnom izdanju “Dana” da su “apokaliptično razaranje Bosne, pokolj i progon Bošnjaka-muslimana” iscrtali su lik Izetbegovića kao simbola opkoljenog Sarajeva i identificirali ga sa stradanjem cijelog naroda, te je postao jedna od planetarnih političkih ikona u rangu Jasera Arafata ili svojevrsnog balkanskog Dalaj Lame.

Po pjesniku Mili Stojiću, oni koji su Izetbegovića uspoređivali sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom “ne mogu mu oprostiti što se zalagao za bosanski suverenitet”.

Stojić je u „Danima“ pisao da je Izetbegović bio je “čovjek cjelovite Bosne”, napominjući kako su “priče o tome da je želio uvesti islamsku državu iz jednog njegovog predratnog spisa (Islamske deklaracije) izvlačili srpski i hrvatski nacionalisti kad god su htjeli pravdati svoja bosanska zlodjela”.

“Plakao je zajedno sa mnom za ubijenim franjevcima”

Jedan od najomiljenijih provincijala “Bosne Srebrene”, pokojni Fra Petar Anđelović je o Izetbegoviću zapisao:

“Zalagali smo se za istu Bosnu, cjelovitu i pravnu državu, u kojoj će svima biti dobro, zajedno smo sanjali o njezinoj i našoj ljepšoj budućnosti. Konačno, taj je čovjek pred tisućama ljudi prilikom proslave 700-obljetnice dolaska franjevaca u Bosnu govorio kako je “Bosna Srebrena, zapravo, ona neprekinuta nit koja povezuje srednjovjekovnu Bosnu, banovinu i kraljevinu, s današnjom bosanskohercegovačkom državom. Zato je ova Zajednica živi spomenik bosanskohercegovačke autohtonosti – kulturne, nacionalne i državne… Ona ostaje i ubuduće nepobitno svjedočanstvo o samobitnosti Bosne i Hercegovine”. O tome je svjedočio u Vatikanu, kada sam ga smio pratiti prilikom posjeta Sv. Ocu. I uz to, on je onaj čovjek koji je zajedno sa mnom u mom uredu plakao kad su u Fojnici ubijena dvojica bosanskih franjevaca. Pitao sam se, tko je zapravo taj čovjek Alija Izetbegović?”

Bivši predsjednik Hrvatske i posljednji predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) Stjepan Mesić, koji je Aliju Izetbegovića nazivao svojim prijateljem, objašnjavao je kako je Izetbegović uvijek pokazivao “čvrstu odlučnosti i nepopustljivost u stavu i zahtjevu da BiH ostane jedinstvena i samostalna”.

Glavni arhitekta Daytonskog mirovnog sporazuma i bivši ugledni američki diplomata Richard Holbrooke ocijenio je kako bez Izetbegovića BiH ne bi postojala!

Dr. Hilmo Neimarlija, bh. intelektualac, u dva navrata predsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH, višegodišnji prijatelj, saradnik i savjetnik rahmetli Alije Izetbegovića, kazao je jednom prilikom autoru ovih redaka kako je smrću Izetbegovića “svijet ostao siromašniji za jednog od velikih ljudi”.
Ističe da ličnost poput Izetbegovića nedostaje danas i Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.

“Rahmetli Alija se za sve iole važnije odluke konsultirao sa svojim ljudima; čak i kada je donosio svoje odluke, i kada je bio uvjeren u njihovu ispravnost, čak i onda kad nije bio pokoleban u toj svojoj sigurnosti.

Stjecajem okolnosti i ja sam bio član tog savjeta predsjednika Izetbegovića. Za sve važnije odluke koje je donio, a svakodnevno je bio prinuđen donositi ozbiljne odluke, on se u pravilu konsultirao, nekada sa užim, a nekada širim krugom ljudi. Tek nakon toga je donosio konačne odluke. Rahmetli Alija nam fali u ovim političkim okolnostima i sa ovim akterima na sceni. Fali nam u svojstvu političara koji donosi odluke, hrabre odluke. Odluke koje danas donose političari koji pretendiraju na glasove Bošnjaka i hoće da predstavljaju Bošnjake, bojim se da nisu ni hrabre, niti dobre odluke”, kazivao je Neimarlija.
“Veliko djelo”

radiosarajevo.ba