U Sarajevu obilježena 30. godišnjica masakra nad građanima koji su čekali u redu za hljeb
Polaganjem cvijeća na spomen-obilježje na mjestu masakra u Ulici Ferhadija obilježena je 30. godišnjica stradanja građana Sarajeva koji su čekali u redu za hljeb.
Na tom mjestu 27. maja 1992. godine ubijeno je 26, a teže i lakše ranjeno 108 građana od rasprskavajućeg dejstva minobacačke granate ispaljene s agresorskog položaja u okolici grada. Bilo je to prvo masovno stradanje građana u opkoljenom Sarajevu u periodu agresije od 1992. do 1995. godine.
Nakon intoniranja himne Bosne i Hercegovine, okupljeni predstavnici vlasti, na čelu s članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem, porodice žrtava, preživjeli i brojni građani odali su počast stradalim.
Predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo Elvedin Okerić je u ime organizatora skupa kazao da su Sarajlije neosporno bile ubijane s namjernom, a da su se takvi masakri događali i u redovima za vodu kod Daira, na Dobrinji, tokom dženaza u Budakovićima i Buljakovom Potoku, tokom sankanja djece na Alipašinom Polju, tokom dječije igre na Bistriku, Markalama i u drugim dijelovima opkoljenog Sarajeva.
“Nazivajmo stvari pravim imenima. Nisu oni poginuli, oni su ubijeni. Stoga se treba podsjećati na hiljadodnevnu opsadu Sarajeva u kojoj su građani bili izloženi velikim patnjama. Kada su bili gladni, žedni, promrzli, a najgore od svega je bila činjenica da su u takvim uvjetima bili izloženi stalnim granatiranjima i snajperima čime je ubijeno više od 12.000 građana Sarajeva“, kazao je Okerić.
Ističući kako se budućnost mora graditi na ravnopravnosti svih naroda i građana i na idejama suživota, međusobnog uvažavanja i tolerancije, Okerić je naglasio da potraga za pravdom nikada ne smije prestati zarad kažnjavanja svih odgovornih za zločine.
Abdulah Mustajbašić jedan je od građana koji je tog kobnog 27. maja 1992. godine teško ranjen u masakru dok je prolazio pored sugrađana u redu za hljeb.
Danas je kazao da mu je i nakon tri decenije teško govoriti i prisjećati se tih stravičnih prizora.
“To je bila lična karta kako će teći rat. Ovdje su pokazali svoje lice. Ovdje su pokazali kako će teći dalje. Tu je bio sve nedužni svijet, to je odjednom eksplodiralo. Bio sam godinu dana na Koševu u bolnici. Izgubio nogu, 17 operacija imao nakon toga ali eto, živi se, mora se živjeti“, rekao je Mustajbašić.
Nedžla Potogija je na današnji dan prije 30 godina izgubila nanu koja je poginula dok je čekala u redu za hljeb.
“Zvala sam je majkom i bila je u pravom smislu velika majka. Ja sam tada imala trinaest i po godina. Svi u kući su bili u šoku, a ja sam kao dijete to bez suze podnosila, ali godinama poslije toga sam plakala i bila sve svjesnija onog što se ustvari dogodilo“, kazala je Potogija.
Anadolu Agency
