Davor Špišić: Novopazarske melem baklave

„Pozorište je mesto na kojem zlikovci treba da se uplaše, a pošteni ljudi da se ohrabre“, rekao je Zlatko Paković u nedavnom intervjuu za list Danas.

Tako je ovaj beogradski redatelj, pisac i gerilac neprekidne bitke za ranjenike, izrekao možda najesencijalniju definiciju pozorničenja ikad, još tamo od starih Grka. Uostalom, Paković u svom habitusu sjedinjuje neku sokratovsku i starozavjetnu monašku ustrajnost. Njegovi otisci, koje strpljivo ostavlja na pozornicama Srbije i regiona, nalikuju na stamene ikone. Žilave, proročke i jake u blagoslovu prezrenih i poniženih. Pakoviću je upravo ovih dana uručena nagrada „Ahmed Vali“ za 2021. godinu, koju Kulturni centar Novi Pazar dodjeljuje za životno djelo na polju književnosti i pozorišne umjetnosti. Neposredan povod nagradi je Pakovićeva dalekosežna predstava „Ako dugo gledaš u ponor“, nepatvorena umjetnička pesnica pravednog bijesa, koju je visoko podigao nošen fantastičnim udarnicima Regionalnog pozorišta Novi Pazar.

Priča o srcu tame, o simbiozi kriminala, animalnog nasilja, visoke politike, predatorskog bogaćenja i masovnog poniženja, bila je priča o svima nama na pustopoljinama Jugoslavije.

„Da li može biti dobro? Svakako. Da li će biti dobro? Ne znam, ali činim sve da tako i bude. To je ono što pozorište može – da se drži dobro i na strašnom mestu“, rekao je Paković u pomenutom intervjuu. Precizno oslikavajući iznimno ljudsko i umjetničko poštenje kojim se vodio njegov nadnaravni glumački tim u rađanju remek-djela „Ako dugo gledaš u ponor“. Predstavu u koprodukciji Regionalnog pozorišta Novi Pazar i Kulturnog centra Novi Pazar (rađenu prema motivima istoimenog romana Enesa Halilovića) gledao sam, kao član žirija, na proteklom Sterijinom pozorju.

Nikada neću zaboraviti tu noć, 20. juna 2021.

Zbijeni na tribinama u paklenoj vrućini, ostavljajući novopazarskim gerilcima maleni prostor za igru krika, gnjeva i šaputanja, svjedočili smo s kojom poetskom žestinom otkupljuju pravdu u ime svih nas. Bili su na metar-dva od naših zatravljenih bića, očajnički smo ih htjeli zagrliti. Osjećajući se nedostojnima njihove hrabrosti i plemenite čežnje za teatrom potlačenih – pozorištem kao garažnim otporom pred vladavinom obnevidjele fukare.

I onda su odjednom, poput hodočasnika, počeli hodati među nama dužnicima, nudeći nam novopazarske baklave, prhke i nježne kao da su od same duše stvarane. Kao da nam pričest dijele.

Priča o srcu tame, o simbiozi kriminala, animalnog nasilja, visoke politike, predatorskog bogaćenja i masovnog poniženja, bila je priča o svima nama na pustopoljinama Jugoslavije. Čudesni Pakovićevi glumci Anđela Marić, Lemana Binjoš, Sandra Miljković, Rifat Rifatović, Dušan Živanić, Haris Šećerović i Vahid Džanković, zaneseno su pleli nepoderivo pletivo od čistog punka i brechtovske metalurgije. Gradeći neprobojne pancirke za preostale mrvice našeg smisla. Na ekspresivnim talasima muzike Božidara Obradinovića, iz njihovih je pravedničkih grla odjekivala gorka himna prezrenih i ucijenjenih: „Svako je talac hleba koji jede / I nema toga što usta neće slagati radi hleba / Zašto nema hleba za sve, kad ga ima za sve? / Hleba nema, da bi imalo laži!“

Kad su, nakon katarze i blagoslova umeteonstva koji su nam spustili u krilo, Pakovićevi proleteri došli na terasu Treme, primali su čestitke uzbuđeno se držeći dlanovima za srca. I onda su odjednom, poput hodočasnika, počeli hodati među nama dužnicima, nudeći nam novopazarske baklave, prhke i nježne kao da su od same duše stvarane. Kao da nam pričest dijele. Ponora je nestalo a  u onoj novosadskoj noći svjetlucali su samo ljudi. Hvala im na tome.

portal Mikser Festivala