Elmina Muhić iz Ankare: Ljudskost je možda izumrla u svijetu, ali u Turskoj je to način života
– Tri sata iza ponoći. Bude nas i govore nam da hitno moramo napustiti studentski dom. Bili smo u polusnu, i nismo razumjeli šta se dešava.
Počeli smo trpati stvari u kofere. Panika je nastupila. Srećom, nije se dugo zadržala. Jer ubrzo saznajemo da nas voze u drugi smještaj, kao i da naš dom postaje karantin… Turska je u tom momentu imala tek nekoliko osoba zaraženih koronavirusom, ali već su tada ozbiljno pristupili problemu s kojim se cijeli svijet bori. Dom su morali pripremiti i u karantin pretvoriti za osobe koje su se vratile kući sa Umre – započinje svoju priču Elmina Muhić, Bosanka koja je od 2018. godine na master studiju u Ankari.
Nju i njene kolege autobusima su prevezli u drugi studentski dom, koji se nalazi na drugom dijelu grada, no, ona se tu nije dugo zadržala…
– Smještaj je zaista bio dobar, ali kako smo bili glavna vijest u medijima u tom momentu, moja prijateljica iz Ankare, koju sam upoznala godinu prije nego ću doći na master, pozvala me da budem kod nje. Znala je da sam daleko od porodice i domovine i nije željela da novonastalu situaciju, za koju se ne zna do kada će trajati, provodim sama jer sve moje kolege sa odjseka su iz Turske, i oni su se mogli vratiti kućama. Iznenadila me pozivom, obradovala me je njena ljudskost, koja je u mom slučaju došla u pravi trenutak. Baš onda kada mi se uz sve ljepote smještaja koji smo dobili, ipak nije ostajalo samoj. Pristala sam, ona je došla po mene, i dane izolacije provodimo u toplini njenog doma, kuhamo bosanska i turska jela. I kako se ona zove Sumer, bila je pravo “ljeto” za mene onda kada je trebalo – ističe Muhić.
Ljuboznost i srdačnost ljudi iz Turske prati je od prvog momenta kada je posjetila tu zemlju, a bilo je to mnogo ranije, kada je kao novinar zahvaljujući Turskoj ambasadi u BiH putovala i izvještavala iz nje.
– Kada ste novinar i kada je sve organizovano na visokom nivou, ta ljubaznost se nekako podrazumijeva. Ali kada živite tu, i kada upoznajete zemlju i ljude, učite jezik, kada ste obični student višemilionskog grada, prijestolnice svjetske sile, iznenadite se ako vas neko primijeti. U mom slučaju ta ljubaznost, srčanost i naklonjenost ljudi iz Turske nikada nije stala. Kolege i profesori su uvijek bili moja podrška, a dan nakon što sam se smjestila kod prijateljice, pozvali su me profesori da pitaju kako sam, pa mi je i jedan od njih ponudio da budem gost njegove porodice. U tom momentu više se uopće nisam osjećala strancem. Dobila sam moju tursku porodicu – ponosno govori Muhić.
Studentica je prve godine master studija na Ankara Haci Bayram Veli Univerzitetu, Odsjek za novinarstvo. Prvu, 2018. godinu, u Ankari provela je učeći turski jezik, da bi godinu poslije mogla pratiti redovnu nastavu. Zbog pandemije, sada je to uglavnom online.
– Republika Turska svake godine raspisuje konukurse za stipendiranje studenata bilo kojeg nivoa studija. Ujedno, mislim da je Turska i jedina zemlja koja osim troškova školovanja snosi troškove zdravstvenog osiguranja, smještaja, džeparca… Zato sam sačekala da Turkiye Burslari objavi konrkurs, aplicirala sam i uspjela se upisati. Studirati u Turskoj za jednog stranca je zaista veliki izazov, iako su BiH i Turska prijateljske zemlje. Turski jezik nije jednostavno savladati, posebno ne akademski. Prvu godinu, svaki dan od 9 do 17, imali smo časove turskog jezika, dovoljno vremena da se nauči, a onda i dovoljno da se primijeni u praksi poslije nastave. Jezik kao jezik meni nije predstavljao problem. Nekako mi je učenje išlo samo od sebe. Tu bih možda trebala zahvaliti što su mi cimerke bile Turkinje, a i osoblje doma, pa se komunikacija odvijala na turskom. U toku učenja jezika, osim nastave, mnogo mi je pomoglo što sam dosta vremena provodila vani – u gradskom prijevozu, prodavnicama, kafićima…
Sve je to nekako utjecalo da mi turski jezik uđe u uho i da postane jezik kojim automatski razgovaram i na kojem razmišljam. Ljudima ovdje je zanimljivo kada vide da ste stranci. Iako ih na početku možda i ne razumijete, neće odustati od razgovora sa vama. Objašnjavat će vam dok ne shvatite. Sjećam se, da sam jezik učila i u vešeraju u domu sa jednom divnom tetom. Odnesem veš da se pere i osuši, i dok to traje, znala bih sjediti i pričati sa njom. Pričale bismo o životu, porodici, poslovima. Bilo bi joj žao kada za bajrame nismo imali porodicu blizu. Bilo je raznih scena, kao kada sam u prodavnici morala pokazati sliku fena jer nisam znala objasniti šta mi treba. Tako se, mimo nastave, učio turski jezik. A na nastavi, pomogli su nam sjajni profesori TÖMER-a. Sa nama su se smijali, bili tu kad smo plakali, rješavali naše probleme, kuhali su sa nama i išli na izlete. Uložili su mnogo truda da bi nas naučili, ja volim reći, životu u jednoj drugoj zemlji. U zemlji u koju smo došli. Nije se učio samo jezik, učile su se pjesme, običaji, išlo se u Muzej nematerijalne ostavštine, a naučila se i himna R. Turske – prisjeća se Muhić.
Napominje da je sistem obrazovanja u Turskoj drugačiji od obrazovanja u BiH jer studenti biraju predmete koje će slušati u toku semestra, a poslije prve sedmice nastave imaju mogućnost da ostave ili zamijene predmet. I onda počinju… Također, Turska je zemlja u kojoj osim turista hrle i raznorazni studenti, pa vrlo često, pogotovo u procesu učenja jezika, u jedan razred stane cijeli svijet.
Profesori ovdje studenta gledaju kao svog kolegu i tako se i ophode. Kada uđete u kabinet profesora, on ustane i pozdravi se sa vama. Na kraju se zahvali što ste prisustvovali nastavi. Nekome ko je tek došao u jedan novi sistem, to je nešto neopisivo divno i itekako ostavlja utisak. Od pet studentata na master studiju mog odsjeka, ja sam jedina strankinja. Ne može se opisati odnos profesora prema meni. Nešto što zaista nisam u mojoj zemlji doživjela. Bez straha uđem u kabinet, bez straha pitam, dobijem odgovor, pojašnjenje, pomoć – ističe Muhić.
Fakultetska literatura je obimna, za svaki čas (u prvom semestru imala je 4 predmeta), svake sedmice za zadaću je imala da pročita istraživanja na određenu temu.
– Naravno, kao neko ko je još novi u turskom jeziku, nije bilo tako jednostavno razumjeti sve. Jedno istraživanje od 20 strana iščitavala sam po nekoliko dana. Zapisivala riječi, podsjetnike pravila, pa onda pisala o čemu se radi. Trudila sam se. Nisam odustajala. I kada sam mislila da ne mogu više, profesori su me tjerali na više. Nisu mi dali da odustanem od svega. Sjećam se jednog profesora koji je na moje riječi kako ne mogu više rekao “da veoma cijeni moj trud koji ulažem, da sam zvijezda razreda i da ja njima trebam, te da zvijezda razreda nikad ne odustaje”. To je bilo nešto što me zaista vinulo u visine i dalo toliku motivaciju da sam taj semestar završila sa vrlo visokim ocjenama – kaže Muhić.
Nedavno, kada je imala problema sa “kućnim” internetom, profesor je u želji da ipak ne propusti predavanja, dopunio nekoliko giga interneta na njenom mobilnom uređaju.
– Nije to samo odnos profesor – student. To je odnos ljudskosti koji ovi ljudi prema drugima pokazuju. I u svemu je tako. Ljudskost koju oni imaju, vjerujem da se negdje drugo u svijetu već davno izgubila. A ovdje je to život – zaključila je Muhić.
