Divan li je osvajač Fatih Sultan Mehmed II
Na danšnji dan 1432. Godine, rođen je Mehmed II osvajač, osmanlijski sultan.
Sultan sa navršenih 9 godina postaje hafiz Kur’ana, sa 14 postaje Padişah, a u 21 godini pokorava Bizantiju.
29.maja 1453. godine Sultan Mehmed II, osvojio je Istanbul i ispunio Poslanikovo alejhisselam, predskazanje:
“Divan li je vojskovodja koji ce osvojiti Konstantinopolis (Istanbul) i divna li je njegova vojska!”
Neposredno nakon osvajanja Carigrada, prvi akt koji je donio sultan Mehmed II, bila je povelja kojom je za patrijarha pravoslavne crkve imenovao Genadija II. Nedugo nakon toga, sultan je imenovao i nadrabina, kao vjerskog poglavara jevrejske zajednice u Osmanskom carstvu. Mehmed Fatih je insistirao da u Carigardu ostane i kardinal, kako bi njegovo carstvo počivalo na četiri religije, pokazujući na taj način poštovanje prema drugim svjetonazorima. Jevreji koji su ostali u Carigradu nakon njegovog pada, živjeli su u četvrti Balat, koja se nalazila na kraju zaljeva Zlatni rog.
U proljeće 1463. godine sultan Mehmed || bajrak islama donosi na ove prostore.
Prema predanju, sultan Mehmed Fatih, Džuma namaz klanjao je u Lejlek Džamiji u Novom Pazaru.
Sultan Fatihov san o Bosni
Postoje predaje da je noć prije ulaska u Bosnu Sultan Mehmed el-Fatih usnio san u kojem je vidio vatru i oko nje trojicu časnih ashaba, kasnijih halifa hazretleri: Ebu Bekra, Osmana i Aliju, alah bio zadovoljan njima. Kad se probudio, pitao je šejha Akšemsudina značenje sna. Evo šta mu je šejh odgovorio:
“Osvojit ćes Bosnu. To što si sanjao vatru znači da će u njoj gorjeti plamen vjere. To što si sanjao Ebu Bekra znači da ce Bosna biti zemlja iskrenih ljudi koji bogatstvo neće štediti za dobrobit islama. To što si sanjao Osmana znači da će Bosna iznjedirit dosta učenjaka lijepoga morala. To sto ši sanjao Hazreti Aliju znači da ce ta zemlja Carevini dati dosta ratnika koji će kročiti stopama časne porodice Muhammeda a.s.
Šteta sto nisi sanjao Omera, radijallahu anhu, jer to znači da da u Bosni nikada pravde biti neće i da će se njen narod uvijek morati boriti za nju!”
Tokom svojih osvajanja, ta carevina nije vodila nikakvu službenu politiku prevođenja nemuslimanskog stanovništva na islam, jer islam nikad nije podržavao prozelitizam.
Držeći se kur’anskog načela “U vjeri nema prisile” (El-Beqare, 256.), osmanska vlast u novoosvojenim zemljama, u kojima je postavila svoje namjesnike, nije vršila proces nasilne islamizacije, naprotiv, onima koji su ostajali pri svome religijskom uvjerenju davala je izvjesna prava i slobode.
Premda je srpska država nestala sa historijske scene, kad se istovremeno ugasila i Pećka patrijaršija, episkopi Srpske crkve su se stavili pod jurisdikciju autokefalne Ohridske arhiepiskopije. Međutim, 1557. godine, sultan Sulejman Veličanstveni je obnovio autokefalnost Srpske pravoslavne crkve ponovnim uspostavljanjem Pećke patrijaršije. Jedan od razloga zbog kojih je sultan donio takvu odluku nalazi se u činjenici da su Srbi, mobilizovani u pomoćne vojne jedinice, imali velike zasluge za osmanska osvajanja u Podunavlju.
Osmanska uprava je manastirima dodjeljivala zemljišne posjede, a u Bosni je, uprkos određenim zakonskim preprekama, izgrađeno nekoliko srpsko – pravoslavnih manastira. Srušeni ili djelimično oštećeni manastiri obnavljani su uz aktivno učešće i podršku uprave. Nemuslimani, naročito Grci i pravoslavni Albanci, imenovani su na položaje koji su zahtijevali iskusne i vrsne diplomate. Mnogi od njih, koji su za svoju novu vjeru prihvatili islam, obnašali su značajne položaje u osmanskoj vlasti, a nerijetko su bili sultanovi najbliži saradnici na divanu. Kršćanskoj djeci, koju je osmanska uprava dovodila u prijestolnicu Carstva putem devširme (“skupljanje”), videći u nekima od njih sposobne i nadarene buduće vezire, sultan je omogućavao najbolje obrazovanje na dvoru Visoke Porte. Osmansko carstvo je na taj način davalo jednake mogućnosti svim svojim podanicima da napreduju u sultanovoj službi, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost…
Za 49 godina života osvojio je Bizantijsko carstvo, Trapezuntsko carstvo, Anadoliju, Krim, Transilvaniju (srednja i sz Rumunija i Moldavija), Moreju, Albaniju, srpsku Despotovinu i Kraljevinu Bosnu. Njegove jedinice su konačno kročile i na tlo Italije 1480. godine pod vođstvom Gedik Ahmed-paše.
U rebiu-l-evvelu, 1481. godine sultan je na čelu vojske, napustio Istanbul. Još dok je bio u Istanbulu, sultan je osjetio slabost i bolest u tijelu, ali snažna želja za borbom na Allahovom putu izvela ga je iz grada. On lično je predvodio vojsku i uputio se prema Maloj Aziji. U principu, nikad niko nije znao kuda el-Fatih vodi vojsku. Time je on želio zbuniti neprijatelja i osigurati, bar u tom pogledu, svoju dominaciju. Govorio je: „Kada bi jedna dlaka na mojoj glavi znala kuda idem, ja bih je iščupao i spalio.“
U četvrtak, 4. rebiu-l-evvela, sultan je preselio na Ahiret, čime se završila njegova tridesetogodišnja vladavina Osmanskim carstvom, koju je obilježio jednim od najvećih podviga u historiji: osvajanjem Konstantinopolja-Istanbula. Smrt ga je spriječila u osvajanju Rima.
Pod pseudonimom „Avni“ iza sebe je ostavio Divan – zbirku pjesama. Posebno su osjecajni njegovi stihovi u cast voljenom pejgamberu, Muhammedu, alejhisselam.
Sultan Mehmed II el Fatih Poslaniku Muhammedu, a.s.
Šta će mi ruža koja ne miriše na tebe?
Šta će mi proljeće bez tebe?
Šta će mi dan koji osvane bez tebe?
Šta će mi ovaj svijet bez tebe?
Ne želim kišu koja dolazi, a nije dotakla tijelo tvoje!
Ne želim povjetarac koji nije dodirnuo biće tvoje!
Ako će zvijezde svijetliti, neka svijetle tebi!
Ne želim zvijezdu koja ne sija tebi!
Ako će slavuji pojiti, neka njihov poj bude o tebi!
Ne želim slušati poj slavuja, ako nije o tebi!
Ako će moje srce čeznuti za tobom, neka u toj čežnji izgori!
Ne želim tuđinu ni vatan u kojem srce za tobom ne gori!
Ako će vatra pržiti moje srce,
Neka to bude vatra ljubavi zbog tebe!
Ako bi mi srce gorilo u ljubavi prema drugom,
Ne želim takvo srce, ni njegovu vatru, niti žar njegov!
Neka oaze u kojima te nisam vidio bedevijama pripadnu!
Ja želim tvoju pustinju, ne želim tvoju vodu!
Ako put vodi ka tebi, i dan i noć ću hoditi!
Ne želim ni put niti pravac koji tebi ne vodi!
Želim da budem ponizni sluga koji tebi služi!
Ako bi tako obveselio tvoje srce, kroz Sinaj ću hiljadu puta proći!
U protivnom, šta će mi bilo šta na ovom svijetu?
Šta će mi feth, Misir i sve drugo na ovom svijetu?
Ja sam Sultan Fatih, stojim pred Istanbulom,
Za jedan osmijeh na tvom licu ovaj grad bih spalio!
Jer, šta će mi carstvo koje neće obradovati đul-lice tvoje?
Šta će mi Istanbul? Zašto mi treba, kada ništa nije moje!
Ja sam jedan garib Junus, pišem o tebi, gorim zbog tebe!
Ne želim hartiju ni divit koji piše o ljubavi prema drugom, mimo tebe..
Ja sam sljedbenik tvoga ummeta, a ti si moj Prvak!
Ne želim drugog Prvaka, ne želim ljubav prema drugom, mimo tebe!
Galib Gicić & portali
