Mafija i izraelske ubice djece

Lako je ubiti i izvući se s počinjenim ubistvom.

Bivši ubica, koga sam dobro upoznao dok sam pisao knjigu prije nekoliko godina o zloglasnoj kanadskoj špijunskoj službi, jednom mi je to priznao i ostao sam zabezeknut.

Bio sam zabezeknut jer je srednjovječni čovjek monotonog glasa i mirnog, skoro elegantnog ponašanja izgledao, na prvi pogled, kao bezopasni, sitni lopov, koji je krao dovoljno onoliko koliko mu novca treba za preživljavanje do naredne pljačke.

Tek kasnije je, kada mi je počeo više vjerovati, sa mnom podijelio zlokobnu tajnu da je ubijao druge bitange po naredbama poznate mafijaške porodice, u koju je upao tokom jedne od brojnih posjeta zatvorima širom Kanade.

Nisam rovario za detaljima, jer, iskreno, nisam ih ni želio znati. Ali sam znao da on nije bio tip koji se koristi hvalisanjem i pretjerivanjem, kojim se lopovi često koriste kako bi nekoga impresionirali svojim rezimeom u ilegali.

Ipak, rekao mi je kako nikad ne bi nanio bol porodici protivnika, naročito djeci. Vjerovao sam mu, znajući jako dobro da “kod časti“ mafije štiti žene i djecu od ubijanja je sentimentalna fikcija iz Hollywooda.

Jeftini život palestinske djece

Bijedna je činjenica da su mafijaški zločinci često ubijali žene i djecu, čak i trogodišnjake, koji su pronalaženi upucani u glavu prije nego što su zapaljeni u automobilima.

O mafiji i ubici razmišljam dok čitam o još jednom ubistvu palestinskog djeteta, koje je ostalo bez života rukom jednog pripadnika beskrupulozne bande gangstera, koji se maskiraju kao “vojnici“ u redovima izraelske vojske.

Istina je da mafija i izraelska vojska imaju mnogo zajedničkog: život – uključujuči dječji – smatra se jeftinim i potrošnim u nastojanima ispunjavanja cilja baze, parohijalnih instinkta i interesa. A fantazija da mafija ima kod časti, koji, uprkos svom zločinačkom sistemu rada, daje određenu mjeru “perverznog kredibiliteta“ je bestidna jednako kao zapadnjački mit da je izraelska vojska, koja ubija djecu, “najmoralnija vojska svijeta“.

Razlika je u tome da kada mafija ubije dijete odmah dođe do javnog bijesa i glasnih poziva da se neljudski počinitelji izvedu pred lice pravde. No, kada izraelska armija ubije i rani palestinske dječake i djevojčice mecima koji probijaju oklop ili nevidljivim dronovima – opet i iznova – odgovor, ako ga uopće ima, iz prijestolnica Zapada i tamošnjih urednika je obično razumijevanje, prihvatanje i otvoreno, ako ne i zdušno, odobravanje.

Smrt 12-godišnjeg Hassana Abu al-Neila 21. augusta, sedmicu nakon što je pogođen u glavu dok je stajao na ostacima palestinskog tla u Gazi, od ubice koga je obučila vlada i dala mu uniformu, dodatni je dokaz kako Izrael ne samo da lako ubija palestinsku djecu, nego se lako izvuče nakon toga.

Hassan je smaknut. Izraelski ubica (takozvani Snajperista), koji ga je odabrao u masi Palestinaca koji su jednostavno koristili svoje pravo na otpor od okupacije, morao je znati da je Hassan dijete. Snimak tog dječaka ukazuje na malu građu, veliki osmijeh i gustu crnu kostu te velike uši – sve nezamjenjivi znakovi mladosti.

Kleveta i laž

No, ubica je ipak usmjerio nišan svoga sofisticiranog oružja u Hassanovu glavu – ne u ruku ili nogu, već u glavu. To je bio “metak smrti“, koji probija kroz meso, lobanju i kost, sa smrtonosnom preciznošću.

Svako ko je sposoban namjerno i svjesno ubiti dijete iz sigurne i udobne udaljenosti odrekao se privilegije da se naziva čovjekom. Oronula praznina, u kojoj se nalazila “vojnikova” izlapljela duša, postala je nekad davno dom zloćudnoj zlobi i nagrizajućoj mržnji koje su mu dozvolile da ubije dijete sa sociopatskom mirnoćom.

To je jedno od mogućih objašnjenja. Drugo, jednako mučno, objašnjenje je to da je “vojnik“, kao i mnogi Izraelci i njihove strane pristalice, uvjerenja kako su Hassan i mnoga druga palestinska djeca koja su pogođena u glavu, stomak ili ostala raskomadana dok su se igrali na plaži, zaslužili svoju sudbinu.

Izrael i njegovi cinični saveznici su pokušali, kap po kap, oduzeti Hassanu i drugoj poklanoj palestinskoj djeci njihovu čovječnost bolesnim, neprestanim optužbama da su oni svjesni i pokorni “alati terorista“ ili da su “teroristi koji bacaju kamenje“. To je, u konačnici, dovelo do njihove nasilne i iznenadne smrti.

To je predvidljiva kleveta i nepristojna laž.

Odgovornost za Hassanovo ubistvo je na izraelskom ubici, koji ga je pogodio, i na nepopravljivo bolesnoj izraelskoj armiji vojnih i političkih “kumova“, koji, kao pristalice Cosa Nostre, smatraju djecu legitimnim metama.

Za razliku od ubica koje angažira mafija, Hassanov izraelski ubica nikad neće odgovarati. Farse od “istraga“ koje izraelska vojska pokreće povremeno zbog litanije ubistava palestinske djece, a koje odobrava država Izrael, patetična su predstava napravljena za pomilovanje svoje legije ubica u maskirnim odjelima tako što se za ubistvo krive ubijeni dječaci i djevojčice. Istovremeno, “međunarodna zajednica“ klima glavom i sliježe ramenima u beskrupuloznom odobravanju.

Tako sada ostaje samo Hassanovoj majci da žali i da čuva njegovu čistu školsku uniformu i majicu koju je nosio na dan kada je ubijen kao krvavu zaostavštinu, da se sjeća svoga sina.

Pati li Biden i sa Palestincima?

Krajem augusta, nakon samoubilačkog napada u kojem je ubijeno više od 60 Afganistanaca i 13 američkih vojnika u Kabulu, predsjednik SAD-a Joe Biden je posjetio ožalošćene američke porodice.

Podsjetio ih je na svoje tragedije. Njegova prva supruga Neilia i 13-mjesečna kćer Amy poginule su u saobraćajnoj nesreći sedmicu prije Božića 1972. godine. Nekoliko desetljeća kasnije njegov sin Beau je umro od tumora na mozgu.

Navodno je Biden rekao: “Imate osjećaj da vas uvlači crna rupa, koja vam se nalazi na sred grudi. Nema izlaza. Moje srce žali s vama.“

Hassanovu majku, porodicu i prijatelje uvlači crna rupa nedostajanja, boli i očaja. To je ista crna rupa nedostajanja, boli i očaja koju preveliki broj drugih palestinskih majki i očeva mora trpiti i ne može se od nje izvuči.

Pitam se: Da li Bidenovo srce žali i s njima?

Njihova bol i patnja nisu užarena, iscrpljujuća nuspojava nesreće ili tumora koji se ne može operirati. Oni su, zapravo, užasna posljedica namjernih, proračunatih djela izraelskih kukavica, koji znaju da mogu ubijati palestinsku djecu bez ikakve kazne.

Izraelski vojnici, ako im se skinu ukaljane uniforme, nepopravljivi su nasilnici, koji, kao i njihova ružna mafijaška braća po duhu, trebaju biti dovučeni na dok kako bi bi se suočili s patnjom koju su njihovi zločini protiv čovječnosti izazvali – i opet, i opet, i iznova.

Naravno, pravda neće biti zadovoljena, jer su za mnoge Izraelce i mnoge iz kukavičke “međunarodne zajednice“ ovi izrodi i ubice “heroji“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

Izvor: AL JAZEERA

Foto: AP