Piše: Prof. dr. Sanjin Kodrić
Rahmetli predsjednik Alija Izetbegović još za života postao je historija, a njegovo ime postalo je simbol – bio je djelić historije pred nama, pred našim očima i na dohvat ruke, a njegov životni put simbolizirao je mnogo više od života tek jednog čovjeka.
Porijeklom iz porodice koju ju, kao i mnoge druge Bošnjake, prognaničko-muhadžirski put doveo u Bosnu kao onu konačnu tačku, tačku odakle se nema i ne može kud dalje, Izetbegovićev život bio je borba, stalna borba da se ostane i opstane ovdje, na ovom sudbinski dodijeljenom nam tlu, život daljnjih, novih, ličnih i kolektivnih progona i tamničenja, osvajanja slobode i životnih zamaha, pa opet progona i ponovnih tamničenja, padova i ustajanja, život stalnih pokušaja i nastojanja, traženja pravog puta, puta spasa i najboljeg izlaza… Taj jedan ljudski život, taj jedan ljudski vijek, kao i da nije bio samo život jednog čovjeka, samo jednog iz cijelog ovog naroda, već kao da se u to jedno vremenski ograničeno ljudsko življenje u metaforičkom smislu naselila historijska sudbina čitavog tog naroda – historijska sudbina Bosne i Bošnjaka. Jer, nije li historija i Bosne i Bošnjaka upravo jedno golemo, stoljećima dugo nastojanje da se ostane i opstane ovdje, u svojoj zemlji, u svojem biću, u onome gdje jesi i što jesi, historija i progona i tamničenja, ili historija uskraćivanja i zabranjivanja, historija borbe i osvajanja slobode, i historija njezina ponovnog gubljenja, i ponovnog njezina osvajanja, historija uvijek nekih novih nesreća i padova, i historija uvijek nekih novih uzdizanja i kretanja naprijed, uprkos svemu…?!
Alija Izetbegović bio je, dakle, jedan od nas – tipični čovjek Bosne, s tim da je njegov usud bio taj da su se u njegovu vlastitom životu simbolički reflektirali neki od ključnih aspekata historijske sudbine Bosne i Bošnjaka na način sinegdohe, odnosno tako da dio predstavlja cjelinu i obratno. A to nije slučajno.
I danas se rado spominjemo davnog, pradavnog bana Kulina – „Kulina bana i dobrijeh dana“, i to baš zato što u Bosni, našoj domovini, toj malehnoj zemlji na raskršću svjetova, gotovo nikad nisu lahka i lagodna vremena niti vremena bez izazova i iskušenja, ili su ta vremena uvijek rijetka i uvijek kratka. U takvoj Bosni rastao je i oblikovao se i Alija Izetbegović, u takvoj Bosni stjecao je iskustvo i mudrost života, iz takve Bosne motrio je i razumijevao život i svijet oko sebe, i – konačno – kao državnik vodio je baš takvu Bosnu, nastojeći sačuvati i njezin vlastiti život – njezino daljnje povijesno-državno postojanje, i živote njezinih ljudi. Takva Bosna gradila je i suštinski odredila Aliju Izetbegovića, i baš takvu Bosnu mislio je i promišljao Alija Izetbegović, i sve to ostavio je i u svojem djelovanju – u svojem bosanskom državničkom djelu, ali i u svojim tekstualnim tragovima mislioca i mudraca Bosne…
Bosna je kompleksna zemlja u svojoj povijesnoj i egzistencijalnoj zbilji, ali je istovremeno i zemlja neke neobične, čudne – mrke ljepote u svojoj suštini. Stjecajem povijesnih okolnosti pozicionirana svojim bićem između muslimanskog Orijenta i evropskog Zapada, u naročitom liminalnom prostoru, Bosna je i heterotopijski prostor – prostor i tamo i ovdje, ali ni tamo ni ovdje, ali je, isto tako, i osobeni utopijski prostor ili prostor utopije. Ta naročita, složena ambivalentnost Bosne reflektirala se i u mišljenju o Bosni Alije Izetbegovića, a na poseban način odredila je i Izetbegovićevo bosansko državničko djelovanje. Pritom, Izetbegović je Bosnu promišljao s punom historijskom utemeljenošću i iskustvenom uvjerenošću, a njegovi zaključci bili su zaključci s kulturološkom, sociološko-filozofskom i politološkom relevantnošću, a što se sve zaokružilo u iznutra složen, ali suštinski jedinstven sistem mišljenja i djelovanja.
„Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem“ – izjava je predsjednika Izetbegovića iz 2002. godine, i to je samo jedan od znamenitih Izetbegovićevih iskaza o Bosni i njezinim ljudima, samo jedan od njegovih vidova mišljenja Bosne koji su već odavno ušli u narod, u kolektivnu narodnu svijest i postali neka od upečatljivih i prepoznatljivih mjesta pamćenja narodnog uma. Ovi i ovakvi Izetbegovićevi iskazi temelje se upravo na dramatičnom i traumatičnom bosansko-bošnjačkom iskustvu povijesti, naročito na dugoj povijesti negiranja i marginaliziranja bošnjačkog nacionalnog identiteta, povijesti koju je najdirektnije iskusio i sam predsjednik Izetbegović, a zapravo temelje se na nekim od fundamentalno važnih aspekata ukupne kulturne memorije Bošnjaka. Tu bošnjačku kulturnu memoriju duboko iznutra poznavao je i prisno osjećao Alija Izetbegović i zato je toliko istine u njegovu mišljenju Bosne i njezina svijeta.
Nesumnjivo, riječ je o jednom od testamentarnih iskaza predsjednika Izetbegovića, o poruci i oporuci za budućnost utemeljenoj na njegovu suštinskom razumijevanju povijesti i povijesnih zakonomjernosti, ali takva je, isto tako, i sljedeća Predsjednikova izjava:
„Trebamo pokušati da budemo, ako je moguće, Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući, naravno, nikada ono šta smo, ne zaboravljajući svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvjet da budete dobar Bosanac da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije, ali i da njeguje jedan ideal bosanske države.“
U pitanju je, dakle, još jedan upečatljiv i fundamentalno važan primjer Izetbegovićeva mišljenja Bosne, ali i njegova bosanskog državničkog djelovanja. Treba se podsjetiti i toga da ovaj stav o Bosni i njezinim ljudima Izetbegović izriče još 1996. godine, tj. neposredno poslije rata, odnosno onda dok su još uvijek bile svježe sve ratne rane, drame i traume, a zemlja praktično pocijepana krvavim granicama unutrašnjih ograda i razgraničenja. A baš tad, znajući Bosnu i njezino biće, znajući njezinu povijesnu sadržinu i suštinu, predsjednik Izetbegović naglašava cjelinu i jedinstvenost države i njezina naroda (ili njezinih naroda), znajući da Bosna treba širinu i slobodu identiteta njezinih ljudi, ali i nužne poveznice među svim ljudima Bosne jer bez tih poveznica Bosne u suštini nema. Pritom, i ova Predsjednikova izjava testamentarnog je karaktera, kao i prethodna o nužnosti čuvanja i očuvanja vlastite nacije i bošnjačkog imena, vjere i tradicije, pri čemu ove izjave nisu ni u formalnoj, a posebno nisu u suštinskoj suprotnosti. Jer – kako je to Alija Izetbegović sa sigurnošću znao – naše bošnjaštvo nije suprotstavljeno našem bosanstvu, niti je naše bosanstvo suprotstavljeno našem bošnjaštvu, već se, zapravo, radi tek o dva različita, ali jednako potrebna i jednako realna, odnosno o dva usko povezana i komplementarna aspekta našeg kolektivnog identiteta: bošnjaštvom se identificiramo kao pripadnici jednog naroda, bez obzira na državu za koju smo vezani, i tako se uvezujemo s ostatkom našeg narodnog bića ma gdje živjeli, a bosanstvom Bošnjaci u Bosni i Hercegovini iskazuju svoju vezu s vlastitom državom te potvrđuju svoju vezu s drugim narodima i građanima u Bosni i Hercegovini.
A da je to baš tako, da je predsjednik Izetbegović zaista suštinski razumijevao Bosnu i njezin svijet, potvrdit će još jedan znameniti, također testamentarni njegov iskaz, izrečen 1997. godine u New Yorku prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju:
„A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.“
Za mene lično, ovdje je najviše Alije Izetbegovića, državnika i mudraca Bosne – to je Predsjednik koji budi naše emocije, koji potiče našu misao i s kojim se identificiramo bez ostatka… Jer, u pitanju je jedan suštinski, gnomički iskaz o Bosni i njezinim ljudima, lapidaran i, kao svaka druga do jezgre smisla dovedena misao, iskaz koji pogađa vjerovatno i samu moguću bit Bosne, ali i – još više – izražava jedno golemo nastojanje, jedan san i jednu viziju, jedan credo koji je odredio cjelokupno političko i, posebno, državničko djelovanje Alije Izetbegovića. Pritom, misao ova implicira i nesumnjivu svjesnost o tragičnom povijesnom usudu Bosne i njezinih ljudi ovdje, na trusnom i krvavom Balkanu, istu onu povijest koju ju na sebi, na svojoj koži, i u svojoj nutrini, s bolom i mukom osjećao i sam Alija Izetbegović, ali je ovo i duboko humanistička težnja prevladavanja svijeta kojim upravlja isključivost i konfliktnost, težnja kojom je Izetbegović i kao državnik i kao mislilac nadilazio svoje vrijeme i zazivao neki drugi, sretniji trenutak, odnosno sanjao i barem u želji stvarao jednu drugačiju, bolju i sretniju Bosnu budućnosti.
I tu je, možda, i suština Alije Izetbegovića, mislioca i državnika Bosne: ukliještenost među javom i među snom cijeli njegov život bila je ono njegovo „činiti i biti“. Jer, mudrošću svojom u politici je Izetbegović morao biti realist – na to ga je tjerala sama zbilja života, a u suštini bio je idealist, i kao mislilac Bosne i kao bosanski državnik, pri čemu se državnik u Izetbegoviću nije mogao razdvojiti od mislioca i mudraca u njemu samom. Jer, Predsjednik, taj mudri i plemeniti čovjek, između ostalog kaže i sljedeće:
„Kada sve proživiš i izdržiš, kada se nakon stotinu pokleknuća ponovno podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.“
Na početku i na kraju stoji, dakle, etika, i to etika proizašla iz jasne svijesti o neminovnoj ljudskoj konačnosti i metafizičkoj odgovornosti. Ta etika kao ono što čovjeku daje esenciju njegova ljudskog dostojanstva, esenciju njegove čovječnosti, prožima i iznutra suštinski određuje i Izetbegovićevu misao o Bosni i njegovo bosansko državničko djelo. To je bio Izetbegovićev i početak i završetak, i to onaj najintimniji, kao u pjesmi Poruka sebi, možda ne jedinoj, ali vjerovatno posljednjoj koju je napisao:
„Ostani uspravan
Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda
Kojim god putem da kreneš
Na kraju čeka smrt
I sve se završava propašću
I ti ćeš umrijeti
I ovaj svijet će umrijeti
Zato ostani uspravan.“
Takav je, dakle, bio predsjednik Alija Izetbegović i zato je za života postao historija i prerastao u simbol.
Biserje. Ba