Mardin – grad multikulturalnosti

Mardin je grad u jugoistočnoj Turskoj, smješten na prostoru poznatom i kao Sjeverna Mezopotamija, području između velikih rijeka Tigrisa i Eufrata. To je najstariji kulturno-historijski prostor u Turskoj u kojem su sedimentirane višemilenijske kulture i civilizacije. (Najnovija arheološka istraživanja su našla tragove naselja koja potječu iz perioda 4000 godina prije nove ere.)Mardin je grad u jugoistočnoj Turskoj, smješten na prostoru poznatom i kao Sjeverna Mezopotamija, području između velikih rijeka Tigrisa i Eufrata. To je najstariji kulturno-historijski prostor u Turskoj u kojem su sedimentirane višemilenijske kulture i civilizacije. (Najnovija arheološka istraživanja su našla tragove naselja koja potječu iz perioda 4000 godina prije nove ere.)

Klima je vrlo oštra tako da se ljeti temperatura u gradu sasvim uobičajeno kreće i do 50°C, u nizini (ravnici) i do 55°C. Zime su suhe, hladne i oštre sa manjim snjegovima i jakim vjetrovima. Zemlja je jako plodna i na njoj uspjevaju sve poznate poljoprivredne kulture. Stanovništvo se uglavnom i bavi poljoprivredom mada je Mardin nadaleko poznat po izradi srebrenog nakita.Ono što je posebnost Mardina koju svakako treba istaći je njegova etnička struktura. To je multietnički grad, centar suživota različitih religija i kultura u pravom smislu riječi. U jednoj ulici na par metara smjenjuju se džamije i crkve jedna za drugom.Na ulicama osim turskog kao glavnog službenog jezika čuju se arapski, kurdski u svoje dvije varijante (Kurmandži i Zaza), zatim asirski (surijanski, koji je jedna verzija aramejskog) i armenski. Obični građanin ovog grada vlada sa barem tri jezika a sretali smo i djecu koja se sporazumijevaju na sedam jezika. U ovom gradu osim muslimana sunita žive i alevije, jezidije, pravoslavni Asirci, nekoliko Jevreja i pripadnika Jermenske pravoslavne crkve a još uvijek postoje objekti katoličke i protestantske crkve.Posebnost ovog drevnog grada je karakteristična arhitektura.

Građevine su zidane kamenom krečnjakom specifične žute boje koji ima solidne izolacijske osobine, tako da zimi koliko-toliko zadržava toplotu a ljeti čini unutarnje prostorije hladnim.Sve kuće i objekti su rađeni na kosini a zbog nedostatka prostora najčešće izvedene u dva nivoa i to tako da jedna drugoj kuća ne zatvara pogled.

Po pravilu prozori su orijentirani prema jugu tako da svi žitelji grada imaju pogled prema ravnici. Stari kameni sokaci, kuće od kamena, džamije, medrese, crkve i manastiri, čaršije, tvrđava iznad grada, historijska mjesta, kafane i terase na kojima se piju kahva i čaj te izuzetan pogled na ravnicu Mezopotamije doprinose imidžu jedinstvenog i čarobnog grada.Ono što se ne može a ne primijetiti je zanimljiv odnos prema životinjama. Jako vole golubove i postoje čitave zajednice tih ptica koje su stalno nastanjene na pojedinim gradskim objektima. Toliko se vodi računa o njima da im se zna i rodoslov. Kako je grad prepun malih uličica, prolaza ispod kuća i uskih tunelčića (zvanih abbara) nikakvo vozilo se ne može koristiti pa se u svrhu odvoza komunalnog otpada koriste magarci koji imaju svoj propisani radni vijek nakon kojeg idu u zasluženu mirovinu.

Ne ubijaju se već ugibaju prirodno od starosti a na vlast pada trošak njihovog doživotnog izdržavanja.Od mjesta u gradu i okolici koje valja posjetiti su: Ulu džamija, Medresa Zinciriye, Kasimiye medresa, Manastir Mor Gabriel, crkva „Mor Benham“ ili „Crkva četrdesetorice“, muzej Mardina i općinu Midyat, Stari grad Dara i neizostavno: četiri kilometra udaljen manastir Daryl Zafaran na Tur-Abdinskoj planini koji je nekada bio glavno sjedište Asirske (Surijanske) pravoslavne crkve.

Fb:Tarik Jesenković / GG

 

 

 

 

 

 

Podeli