Vučić će još dugo vladati, a Zukorlić se pošteno obrukao
Ovo je očiti fijasko jednog načina razmišljanja i djelovanja koji nije nov među bošnjačkim političarima, a koji se bazira u ostavljanju svoje baze i bošnjačke i sandžačke autentičnosti i traženju mjesta pod skutima beogradskih vlastodržaca. Ostaje da se vidi do koje će mjere to poklonstvo srpskom režimu kazniti i Zukorlićevi glasači u Sandžaku, koji su u njemu vidjeli nacionalnog preporoditelja i borca za “bošnjačku stvar”. Glasače koji u Sandžaku naginju SDP-u Rasima Ljajića teško da će iko poljuljati u njihovom izboru, osim što mogu ponekad glasati i za srpske građanske stranke. No, Zukorlićevim padom u Sandžaku, jer je on evidentan, može profitirati SDA Sandžaka, koju vodi Sulejman Ugljanin.
Sudeći po rezultatima beogradskih izbora, Aleksandar Vučić još će dugo vladati Srbijom. Iako mu glasačko tijelo u Beogradu nije najbolja baza, vještom politikom, ali i razjedinjenom opozicionom scenom, Vučić je uspio ostvariti apsolutnu pobjedu, a sa svojim koalicionim partnerom na republičkom nivou, SPS-om Ivice Dačića, ta je pobjeda još uvjerljivija. Samo četiri liste, od ukupno 24 prijavljene, prešle su potrebni cenzus od 5%.
Pored koalicije okupljene oko Vučićevog SNS-a, koja je, prema preliminarnim rezultatima, osvojila 45,6% glasova i SPS s 6,3%, tu su još samo dvije opozicione liste: lista koju je predvodio bivši gradonačelnik Demokratske stranke Dragan Đilas, Saša Janković i Vuk Jeremić s 18,7% glasova Beograđana i lista Aleksandra Šapića s 8,7%. Dvadeset lista ostalo je ispod cenzusa, a svakako je najzanimljivija lista Demokratske stranke, pojačana sa strankama Borisa Tadića i Zorana Živkovića, sa svega 2,2% glasova. Nekada vladajuća stranka doživjela je pravi krah.
SADAŠNJA OPOZICIJA NIJE OZBILJAN KONKURENT VUČIĆU
Posmatračka misija “Crta” saopćila je da kvalitet izbornog procesa nije bio u skladu s međunarodnim standardima za slobodne i fer izbore. Na 8% biračkih mjesta zabilježena su ozbiljnija kršenja izbornih procedura, dok su ispred 7% biračkih mjesta primijećene pojave poput paralelnog evidentiranja glasača i grupnog dovođenja birača.
No, na stranu sve ove primjedbe, kao i evidentno korištenje državnih resursa i svojevrsne medijske blokade opozicionih lista i sličnih metoda kojima je sklon vladajući režim, ipak se još jednom pokazalo da je politika ozbiljna nauka koju je Aleksandar Vučić odlično savladao. Danas u Srbiji na opozicionom polu ne postoji niko ko mu se može približiti po tim vještinama i znanju. Dobri poznavaoci Vučića reći će da je on opsesivan u svom poslu, da bukvalno na dnevnom nivou dobija istraživanja rejtinga i da prije svakog poteza prvo oslušne javno mnijenje i njegovu eventualnu reakciju i utjecaj na rejting.
Nasuprot njemu stoji rascjepkana opoziciona scena s mnogobrojnim sujetnim liderima koji su zabavljeni u svom pozicioniranju unutar opozicije i međusobnim animozitetima. Opozicija se sve ovo vrijeme kreće u krugu svojih istomišljenika na društvenim mrežama i nije otišla dalje od parodiranja svakog poteza vlasti. Kao da se takmiče ko će smisliti bolju šalu i vic na račun Vučića, i tu se otprilike završava njihov opozicioni domet. Nasuprot toga, vlast je razvila jedan ozbiljan sistem. Vučić se drži diskursa vatrenog opozicionara, ali sa svim državnim resursima iza sebe. Tako da mu sadašnja opozicija nije ozbiljan konkurent. Čini se da je jedini način da SNS izgubi vlast da se stranka pocijepa iznutra ili da dođe do nekog velikog tektonskog poremećaja na političkoj sceni poput, recimo, okretanja leđa Zapada vladajućoj garnituri.
Pravo pitanje poslije ovih izbora jeste šta su u opoziciji naučili iz ovog izbornog debakla, koliko su spremni mijenjati svoje stranke i pokrete od unutarnjeg kadroviranja i načinom upravljanja strankama, do poruka koje se šalju i odnosa prema vlasti, ali i suodnosa. opozicijskim strankama. U ovom trenutku na nacionalnom nivou nema opozicijske pojedinačne stranke/pokreta koja je sigurna iznad cenzusa. Jedino je relativno dobar rezultat imala lista Dragana Đilasa, koji, po svemu sudeći, ima ozbiljne političke ambicije. Pred njim su dvije opcije, da iznova gradi novu stranku, i to je put kojim su mnogi pošli, a drugi je da proba na nekoj platformi koja već postoji doći do nekog modela kroz koji bi mogao djelovati s opozicionim kolegama. Ako bi Đilas krenuo u novo pravljenje stranke, bilo bi to već viđena stvar i dalje zamaranje i usitnjavanje opozicionog potencijala.
ZUKORLIĆ NA RAZINI STATISTIČKE GREŠKE
Na ovim izborima svoje ideje srpsko-bošnjačkog pomirenja izmjerila je i stranka Muamera Zukorlića. Za tu je potrebu Zukorlić čak promijenio naziv stranke, pa je Bošnjačka demokratska zajednica Sandžaka preko noći postala Stranka pravde i pomirenja i, prema riječima Zukorlića, izašla iz uskih etnonacionalnih i regionalnih okvira, a, tvrdi, nacionalni diskurs zamijenila je pomirljivim porukama prema Srbiji i Srbima, a posebice srpskom režimu. SPP je na svoju listu stavila i kandidate srpske nacionalnosti, a kandidat za gradonačelnika bio je Nenad Prokić.
Zukorlić je smatrao da je njihova ponuda zanimljiva i za srpsko biračko tijelo, a naročito za populaciju od, prema nekim procjenama, preko 100.000 beogradskih muslimana koji pripadaju različitim nacionalnim zajednicama. Zukorlić je u beogradskim režimskim medijima nekada služio kao babaroga za plašenje Srba muslimanskom prijetnjom, njegove izjave uzimane su da se Srbima prikaže kako u Sandžaku vrije potencijalni islamski terorizam i secesionizam. U današnje je vrijeme Zukorlić rado viđeni gost u srpskim medijima, koji ga pozicioniraju kao legitimnog, uvaženog i lojalnog sagovornika među bošnjačkom manjinom. Ovaj okret i odnos prema Zukorliću, naravno, nije slučajan već je stvar zakulisnih političkih dogovora, a po nekima i ucjena.
Ipak, ni širom otvorena vrata beogradskih medija, ni promjena naziva stranke, ni pomiriteljske poruke, kao ni zaobilaženje cenzusa od 5%, jer su još uvijek stranka nacionalne manjine, nisu pomogli da se ostvari zapažen rezultat. Štaviše, Zukorlić se pošteno obrukao s manje od 1.500 glasova. Komparacije radi, broj biračkih mjesta u Beogradu jeste 1.185, a Zukorlić je imao pravo na svako to biračko mjesto imati dva svoja kontrolora, dakle 2.370. Očito je da Zukorlić nije uspio uvjeriti ni svoje kontrolore da glasaju za njega.
Ovo je očiti fijasko jednog načina razmišljanja i djelovanja koji nije nov među bošnjačkim političarima, a koji se bazira u ostavljanju svoje baze i bošnjačke i sandžačke autentičnosti i traženju mjesta pod skutima beogradskih vlastodržaca. Ostaje da se vidi do koje će mjere to poklonstvo srpskom režimu kazniti i Zukorlićevi glasači u Sandžaku koji su u njemu vidjeli nacionalnog preporoditelja i borca za “bošnjačku stvar”. Glasače koji u Sandžaku naginju SDP-u Rasima Ljajića teško da će iko poljuljati u njihovom izboru, osim što mogu ponekad glasati i za srpske građanske stranke.
No, Zukorlićevim padom u Sandžaku, jer je on evidentan, može profitirati SDA Sandžaka, koju vodi Sulejman Ugljanin. U smislu artikuliranja nacionalnih pitanja i interesa Bošnjaka u Sandžaku zrakoprazni prostor Zukorlićevog prenapuhanog balona ispuhuje se, a na Ugljaninovoj SDA sada je zadatak da taj prostor ispuni kvalitetnim sadržajima i da vrati ravnotežu na političku scenu srbijanskog dijela Sandžaka. Naravno, da bi to učinila, u kontekstu novonastalih sandžačkih prilika, SDA će morati iskoristiti postojeći potencijal i nadograditi politički diskurs, iza sebe ostaviti naplavine neproduktivnih političkih modela i u potpunosti se transformirati u modernu nacionalnu stranku.
Izvor: stav.ba, Almir Mehonić
